Adventisti Čikago

Zavodljivost moći

Pre nekoliko dana, u bazilici Svetog Petra u Rimu, održana je posebna misa sa šestoricom novoimenovanih kardinala. Misu je predvodio lično gospodin Benedikt XVI. Novi kardinali su iz Kolumbije, Indije, Libana, Nigerije, Filipina i SAD.

Novi kardinali su izabrani nakon smrti nekoliko kardinala poslednjih meseci. Po pravilima, kardinali moraju da imaju manje od 80 godina kada se papa bira (papa se bira iz redova kardinala), ali mogu da ostanu u telu koje bira poglavara Rimokatoličke crkve i kada pređu starosnu granicu. Papa je ranije kritikovan zato što su za kardinale postavljani, uglavnom, ljudi iz Evrope, iako je u Evropi manje od četvrtine svih katolika na svetu. To je jedan od razloga zašto su imenovani kardinali iz neevropskih zemalja.

Zašto sam želeo da podelim ovu vest sa vama? Zbog poruke koju je gospodin Benedikt XVI poručio svojim novim saradnicima. Naime, papa je poručio kardinalima da Isus nije imao političke ambicije i da ne bi smeli sebi dozvoliti da ih zavede ovozemaljska logika moći, već da u svet moraju doneti svetlost istine i Božju ljubav. Interesantna izjava, posebno jer dolazi od jednog pape.

Dobro poznato iz istorije da se sam papa, odnosno papstvo kao sistem, od vremena kada je steklo moć, kako versku, tako i svetovnu ili političku, nije želelo odreći te moći, nego je branilo svoje „pravo“ anatemama, prokletstvima, ekskomunikacijama, ali isto tako i mačem i ognjem ubijajući i spaljujući „jeretike“, tj. sve one koji su ustajali protiv Rimokatoličke crkve.
Ukratko ću spomenuti da je prebacivanjem centra Rimskog carstva iz Rima u Carigrad, i priznavanjem Hrišćanstva za zvaničnu religiju, ostao prazan prostor u političkoj moći koju je posedovao Rim. Tu prazninu je popunio rimski biskup, kasnije nazvan papa, ili naslednik Sv. Petra. Propašću Zapadnog rimskog carstva pod najezdom varvarskih plemena, rimski biskup je dobio još više moći u svoje ruke.

Npr. papa Lav I (440-461), kasnije nazvan Veliki, bio je jak teolog i izvrstan pravnik, vatreni propovednik i zagovornik papske moći. Ta moć i pravo pripadaju rimskom biskupu jer se u Rimu nalaze grobovi dva najveća apostola, Petra i Pavla, i zbog činjenice da je biskupski autoritet sa Petra „prebačen“ na sve njegove naslednike. Lav I, bio je prvi papa koji je uzeo titulu koja je pripadala glavnom paganskom svešteniku Pontifeks Maksimus, a koju je vizantijski imperator odbacio.

Kasnije, u VI veku, papa Simahus je izjavio „Prima sedes a nemine iudicatur“ – papa (prvi među jednakima) ne može biti suđen ni od jednog autoriteta, čak ni od imperatora. I tako još od V veka se uspostavlja papska crkva u neograničenom i vrhovnom svešteničkom autoritetu.

Prvi Srednjovekovni papa, Grgur Veliki (590-604), bio je veliki zagovornik ideje o čistilištu, misama za mrtve, uzdizanju svetaca i relikvija, kao i širenja straha od večnih muka i nagrade za dobra dela. Među sveštenicima je do tada bilo sasvim prihvatljivo da budu u braku, ali je to ukinuto naredbom „Regula pastoralis“ (Pastorski pravilnik) kojom je naređen celibat (neženstvo) svim sveštenim licima. Celibat je tako institucionalizovan i primenjivan gvozdenom rukom, dok same pape (Sikstus IV, Inoćentije VIII, Aleksandar VI Bordžija, itd.) , nisu poštovale celibat, imali žene, konkubine, i mnoštvo dece kojima su davali položaje, čak i, unutar crkve.

Velikom šizmom 1054-te, najezdom islama kojim je oslabila moć Istočnog rimskog carstva i Istočne crkve, pape dostižu takvu moć i vlast da se osećaju, ne samo gospodarima crkve, nego i celog sveta. „Rimski misticizam poslušnosti, koj još uvek postoji u Katoličkoj crkvi zasniva se na sledećem: poslušnost Bogu se pokazuje kroz poslušnost crkvi, a poslušnost crkvi se pokazuje kroz poslušnost papi.“ (Hans Kung, „The Catholic Church“, 85.)

Istorija govori o papama koje su vodile krstaške ratove, ne toliko protiv Islama koliko protiv Istočne hrišćanske crkve, koji su ponižavali, svrgavali i postavljali careve i kraljeve, više od hiljadu godina bile glavni tumači vere, prava, nauke i umetnosti, koji su nemilosrdno uništavali, uz pomoć svetovne vlasti, sve one koji su im se na bilo koji način usprotivili. A sve u cilju odbrane svog „prava“ da bude „crkva nad crkvama, majka i glava“ (Sacrosancta Lateranensis ecclesia omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput, „Najsvetija Lateranska Crkva, od svih crkava u gradu i svetu, majka i glava“, natpis možete pročitati u Lateranskoj palati, službenom sedištu „Svete stolice“ ili pape).

Tokom vekova Rimokatolička crkva, na čelu sa papom, se razvio u nekoliko pravaca u sistem koji traje do danas, nepromenjen: centralizacija, legalizacija, politizacija, militarizacija i klerikalizacija.

Crkva je sebe proglasila majkom svih crkava na čelu sa centralizovanom vlašću u Rimu pod apsolutističkom vladavinom pape kao „predstavnikom Hristovim“ na zemlji (titula koja pripada samo Duhu Svetom). U legalnom smislu, crkva ima svoj zakon po kojem ne podleže ni jednom drugom zakonu na svetu i kome svi drugi zakoni i zakonodavci moraju biti podčinjeni (tokom vekova, pape su zloupotrebljavale crkvene zakone u najgore svrhe).

U političkom smislu ova moćna crkva je tvrdila da dominira svetom i da duhovna moć ima prednost nad svetovnom moći. Tokom Srednjeg veka, Rim je bio najdominantniji i najprometniji centar evropske politike. U vojnom pogledu crkva je vodila „svete“ ratove u cilju pokrštavanja, zatim protiv islama, protiv pagana, protiv jeretika, pa čak i protiv braće hrišćana (Istočna crkva) itd. U stvari, vojna sila je korištena najviše u ispunjavanje političkih ciljeva papske države. Bila je to najgora zloupotreba Hristovog krsta u svim vekovima. Kakve li razlike kada uporedimo sve ovo sa Isusovom izjavom na Gori blaženstva da ljubimo svoje neprijatelje i da budemo oni koji mir grade.

I konačno, klerikalizacija. Zakon o celibatu odvojio je sveštenstvo od naroda. Hijerarhijski, sveštenici su daleko iznad naroda u svakom smislu. U terminima ravnoteže moći, laičko stanovništvo je isključeno iz crkve; samo sveštenici, kao pristavi blagodati, čine crkvu, a klerikalna crkva sa hijerarhijskim uređenjem, tj. monarhističkom organizacijom, kulminirala u papstvu. U Srednjem veku, monaški redovi su dominirali u kulturi i obrazovanju, imali su monopol nad odlukama šta je ispravno a šta ne; tako je gušen svaki pokušaj nekog napretka, inovacije ili reforme.

Gospodine Racinger, siguran sam da poznajete istoriju svoje crkve i svojih prethodnika. Pozivam vas da se prvo vi odreknete privlačnosti moći i političkih ambicija, i da umesto toga budete kao Isus Hristos, verujem da ćete na taj način imati puno pravo da pozovete svoje saradnike i vernike da se čuvaju iskušenja ovozemaljske moći i da usmere svoj rad na širenje hrišćanske vere.

Propovednik Milenko Tanurdžić


VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit