Adventisti Čikago

U potrazi za novom Zemljom

Američka svemirska agencija (NASA) nedavno je saopštila da je svemirski teleskop Kepler potvrdio postojanje planete van našeg sunčevog sistema na kojoj postoji mogućnost života. Planeta je nazvana Kepler 22b. Prvi put astronomi su je uočili 2009, i potvrdili (?) da se nalazi u zoni pogodnoj za život.

Planeta se kreće oko svoje zvezde na sličnoj orbiti kao i naša planeta oko svog Sunca. To je naučnike uputilo na zaključak da na planeti može biti vode i da su atmosfera i temperatura pogodne za život. Jedna godina na Kepleru 22b traje 290 zemaljskih dana, i to je već treća planeta za koju su astronomi potvrdili da ispunjava uslove za život.

Međutim, postoji nekoliko problema. Prvi je što je planeta udaljena od nas 600 svetlosnih godina. Drugim rečima, trebalo bi da napravimo svemirsku letelicu koja bi letela brzinom svetlosti, i kojoj bi trebalo 600 godina da stigne do te planete! Drugi problem je što naučnici još ne znaju kakva je površina planete. Da li je stenovita, gasovita ili tečna, ostaje pitanje. 

U stvari, mnogo toga ostaje pitanje jer toliko malo znamo o svemiru. Npr, ne znamo skoro ništa o crnim rupama (koncentrisana masa s veoma jakim gravitacionim poljem iz kojeg ni svetlost ne može izaći), do skoro su postojale samo u teorijama, a od nedavno su naučnici pronašli najmanje dve čija je masa deset milijardi puta veća od našeg Sunca, i to u našim susednim galaksijama (ne sekirajte se, veoma su udaljene od nas).

Veruje se da sve velike galaksije, poput našeg Mlečnog puta, imaju supermasivne crne rupe u svom središtu koje služe, navodno, kao motor galaksije. Naučnici pretpostavljaju da svaka crna rupa dobija na snazi „hraneći se“ drugim zvezdama koje uništi usisavajući u sebe.

Kao verujućem čoveku, veoma mi smeta što uporno pokušavamo da pronađemo sopstvena rešenja za produžetak ljudske vrste, da se oslanjamo na naša tehnološka dostignuća koja bi trebalo da nam obezbede svetliju budućnost, itd. Nikako ne želimo da poverujemo Bogu, Njegovim obećanjima i otkrivenjima. Odbijamo Njegove poruke, Njegove poslanike, čak i Njegovo postojanje. Razlog – moralne konsekvence.

Jednostavno ne želimo da se promenimo. Potrošićemo basnoslovne svote novca ispitujući svemir, praveći kosmičke letelice, teleskope, u pokušaju da otkrijemo planete pogodne za život, umesto da smo rešili problem gladi i bolesti u svetu.  Hoćemo da gradimo budućnost naših pokolenja na tehnološkim otkrićima, a nismo u stanju da otkrijemo kako da nadvladamo sami sebe i ostavimo našoj deci nešto trajnije od same tehnologije.

U teologiji je poznata ideja spasenja svojim delima – ok, da budem precizniji, pokušaj spasenja svojim delima. Vernici i nevernici, svi imaju sličan problem. Jedni pokušavaju da zadovolje Boga svojim delima, drugi pokušavaju da uz pomoć tehnologije i nauke obezbede budućnost za čovečanstvo. Pokušaj pronalaženja planete pogodne za život je jedan od takvih pokušaja.

Šta bi uradili tamo čak i da uspešno pronađemo i stignemo na tu planetu. Pokušali bi da izgradimo civilizaciju na prethodnim iskustvima, eksploatisali bismo nove izvore, da bismo na kraju uništili i tu planetu poput one koju smo napustili!

Nemojte me pogrešno razumeti, nisam pesimista, samo želim da uprem prst u naš najveći problem kao ljudske rase – moralni problem, problem greha. Do sada, od kako postoji čovečanstvo, a posebno u poslednjih 200 godina industrijske revolucije, prosvetiteljske misli, i džinovskog iskoraka iz Srednjeg veka, u moralnom smislu nismo napredovali ni malo, a hoćemo da se nastanimo na nekom drugom mestu u svemiru.

Ne treba nam crna rupa da nas proguta. Odavno nas je progutala crna rupa našeg nemorala i greha. Jedini ko može da nas spase i obezbedi život i budućnost nama i našoj deci, jeste Isus Hristos, Bog. On obećava novi, savršeni i večni život, ne na nekoj drugoj planeti, veća na ovoj istoj Zemlji, koja neće biti uništena, već će biti obnovljena od onoga što smo joj mi napravili. Bog kaže: „Evo sve novo tvorim.“  Otk. 21:5.

Dalje, Bog obećava da novu Zemlju neće moći da nasele oni koji budu nemoralni, jer tamo neće biti mesta za bilo kakvo zlo i greh. Tamo neće biti tuge ni bolesti, smrti i plača, pustinja i okeana, bilo kakvih ekstrema u klimi i vremenskim prilikama, neće biti bolnica i groblja, životinje će biti pitome, neće biti ništa prokleto, vladaće obilje a ne nemaština; mir, radost i sigurnost biće svakodnevica stanovnika nove Zemlje.

Bajka?! Ništa veća od one da ćemo jednog dana naseliti novu planetu udaljenu 600 svetlosnih godina. Do sada nismo otišli dalje od Meseca, i pokušavamo da istreniramo astronaute da posete Mars, našu susednu planetu, a hoćemo da naselimo novu udaljenu stotinama svetlosnih godina. Tužno.

Sa druge strane ono što čitamo u Bibliji ispunilo se sa takvom začuđujućom preciznošću, da zanemimo pred činjenicom da će se i ostatak napisanog ispuniti, pre ili kasnije. „I videh nebo novo i zemlju novu, jer prvo nebo i prva zemlja prođoše…“ Otk. 21:1. Uslov da bismo se tamo naselili jeste moralna čistota. Zato bi trebalo da radimo na sebi i svom karakteru (Bog obećava pomoć), a to je teže nego napraviti raketu i odleteti do Keplera 22b.

Propovednik Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit