Tekst koji slijedi, napisao je i izveo Ben Stein na TV programu CBS Sunday Morning Commentary.
Benova ispovijest:
Ja sam Jevrejin, i svi moji preci bili su Jevreji. I nimalo mi ne smeta kada ljudi nazivaju ta predivno osvjetljena i ukrašena drveta, Božićne jelke. Ja se ne osjećam ugroženo. Ne osjećam diskriminaciju.Ona to jesu, božićne jelke.
Nimalo mi ne smeta kada mi ljudi kažu: Srećan Božić. Ne mislim da me time vrijeđaju ili svrstavaju u geto (ograničene četvrti mnogih evropskih gradova, u kojima su Jevreji morali da žive). Čak štaviše, to mi se nekako i sviđa. Pokazuje mi da smo svi braća i sestre u proslavljanju ovog radosnog doba godine. Ni malo mi ne smeta što je na glavnoj raskrsnici, blizu moje kuće u Malibu, postavljena scena sa jaslama. Ako ljudi žele da vide jasle, ja nemam ništa protiv, kao što mi ne smeta ni Menora (jevrejski svijećnjak sa devet krakova) koja je postavljena nekoliko stotina jardi dalje.
Ne volim da me ljudi guraju po strani zbog toga što sam Jevrejin, isto tako mislim da ni hrišćani ne vole biti potiskivani zbog toga što su hrišćani. Mislim da je ljudima koji vjeruju u Boga muka od toga što su potiskivani, tačka… Ne znam odakle je potekla ova ideja, da je Amerika izričito ateistička zemlja. Ne mogu to da pronađem nigdje u zakonu, i ne volim da me drugi šopaju tom idejom.
Ili možda da se izrazim ovako: odakle je potekla ideja da treba da obožavamo slavne ličnosti, i da nam nije dozvoljeno da obožavamo Boga na način na koji ga shvatamo? Pretpostavljam da je i ovo jedan od znakova da starim. Ali ima nas više koji se pitamo odakle dolaze sve ove slavne ličnosti, i gdje je nestala Amerika koju smo mi znali.
U svjetlu mnogih šala koje šaljemo jedni drugima da bismo se nasmijali, ovo je malo drugačije: nije namjenjeno da bude šala, nije smiješno, namjenjeno je da vas pokrene na razmišljanje.
Ćerci Billz Graham-a bilo je postavljeno pitanje, tokom intervjua koji je održan na TV programu Early Show, od strane Jane Clayson: „Kako je Bog mogao dopustiti da se ovako nešto dogodi?“(u vezi sa Uraganom Katrina). Anne Graham dala je veoma dubok i pronicljiv odgovor. Rekla je: „Vjerujem da je Bog ožalošćen ovim isto koliko smo i mi, ali već godinama govorimo Bogu da izađe iz naših škola, da izađe iz naše vlade, da izađe iz naših života… Ja vjerujem da se Bog, bivajući džentlmen, polako povukao. Kako možemo očekivati od Boga da nas zaštiti i blagoslovi, ako zahtjevamo od Njega da nas ostavi na miru?“
U svjetlosti skorijih događaja… terorističkih napada, pucanja u školama itd.. ja mislim da je sve počelo kada se Madeleine Murray O'Hare (bila je ubijena, a tijelo je pronađeno prije neoliko godina) žalila da ne želi da bude molitve u našim školama, i mi smo rekli, OK. I onda je neko rekao, bolje da se ne čita Biblija u školama. U Bibliji kaže: Ne ubij! Ne kradi! Ljubi bljižnjega svojega kao samoga sebe! I mi smo rekli, OK
Zatim je Dr. Benjamin Spock rekao kako ne trebamo tući našu djecu, kada se ponašaju nedolično, jer tako možemo izvitoperiti njihove nerazvijene ličnosti i oštetiti njihovo samopouzdanje (sin Dr. Spock-a izvršio je samoubistvo). Pomislili smo, valjda stručnjak zna o čemu govori, i rekli smo OK.
I sada pitamo sami sebe, zašto naša djeca nemaju savjest, zašto ne razlikuju dobro od lošeg, zašto im nije problem da ubijaju svoje kolege studente i same sebe…
Ako razmislimo malo o svemu ovome, vjerovatno možemo doći do odgovora.
Mislim da itekako ima veze sa onim da: “Ko šta sije, ono će i požnjeti!”
Smiješno je to kako su ljudi u stanju da blate Boga i onda se pitaju zašto svijet ide u pakao. Smiješno je kako vjerujemo onome što pišu novine, a pitamo se je li istina ono što kaže Biblija. Smješno je kako se vicevi i šale brzo, poput vatre, šire putem email-a, a kada pošaljete nešto vezano za Boga, razmisli se dva puta prije nego što se proslijedi. Smiješno kako se bludne, vulgarne i grube šale slobodno kreću kroz naš internet prostor, a javne diskusije o Bogu su prigušene u školama i na radnim mjestima.
Da li se već smijete?
Smiješno je kako ovu poruku nećete poslati mnogima na vašoj email listi, jer ćete se pitati u šta oni vjeruju i šta će misliti o vama ako im proslijedite ovo.
Smiješno je kako nas više brine šta će drugi ljudi misliti o nama, nego šta Bog misli o nama.
Proslijedite dalje ovu poruku ako mislite da je zaslužna, vrijedna čemu.
Ako ne, izbrišite je, niko neće znati da ste to uradili.
Ali ako odbacite ovakav stav mišljenja, nemojte poslije da sjedite i da se žalite kako ovaj svijet ide nizbrdo.
S’ uvažavanjem, iskreno
Ben Stein
