Adventisti Čikago

Reč pomirenja

Meni lično, odnosi mnogo znače, skoro sve. Odnos sa supružnikom, odnos sa decom, odnos sa roditeljima, odnos sa prijateljima, odnos sa drugim ljudima, čak i potpunim strancima, ali najviše, bez čega ni jedan drugi odnos ne bi mogao da ima smisla, odnos sa Bogom. Odnosi su toliko važni, da je, unutar Božanstva, sve zasnovano na odnosu.  Odnos Tri Ličnosti, Oca, Sina i Svetoga Duha. Odnos u kojem jedan drugoga ljube i uzdižu, proslavljaju i veličaju.

Kada su odnosi poremećeni svi pate. Ako su poremećeni odnosi između supružnika/roditelja, pate oni, pate deca, pate njihovi prijatelji, njihovi roditelji. Ako su poremećeni odnosi između vas i nekoga vama bliskog, dešava se nešto slično zahlađenju, otuđenju, odvajanju, udaljavanju. To su, barem meni, veoma neprijatni osećaji i situacije. Doživeo sam, ne jednom, da zbog tih poremećenih odnosa, osoba prođe i da se ne javi, čak i da vam ne uzvrati na pruženu ruku. Počnu da se šire priče, optužbe, mrzovolja, i mnogo toga drugog, negativnog.

Zato Isus naglašava važnost odnosa na više mesta u svojim govorima, a jedno od njih je, svakako, Njegovo poslednje obraćanje učenicima pre raspeća, u kojem naglašava da se volimo međusobno jer će to biti najsnažniji pokazatelj da smo Njegovi učenici.  “Novu vam zapovest dajem da ljubite jedan drugoga, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom.  Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako se ljubite među sobom.” Jovan 13:34.35

Uostalom, cela Biblija govori o odnosu čoveka i Boga. Sve što čitamo o Bogu i istoriji ljudskog roda, počevši od stvaranja, preko pada u greh, do konačne obnove i spasenja, zasnovano je na odnosu Boga prema nama – odnosu ljubavi. Celo Sveto pismo je zbirka odnosa između ljudi, Boga, pa čak i samog neprijatelja, sotone. Zato u svakoj biblijskoj knjizi pronalazimo ponešto o odnosima, i što je još važnije, o pomirenim odnosima.

Od samog pada u greh, kroz sistem žrtava, Bog je pružio mogućnost pomirenja poremećenog odnos sa Njim, što je doživelo kulminaciju u žrtvi Isusa Hrista. O toj konačnoj žrtvi za pomirenje i uspostavljanju novih odnosa između nas i Boga najviše piše apostol Pavle u svojim poslanicama. Dozvolite mi da zajednički pogledamo jedan od tih odlomaka zapisan u 2.Korinćanima 5:14-21.

 “Jer ljubav Božja nagoni nas, kad mislimo ovo: ako jedan za sve umre, to dakle svi umreše.  Hristos za sve umre, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji za njih umre i vaskrse… Za to ako je ko u Hristu, nova je tvar: staro prođe, gle, sve novo postade. Ali je sve od Boga, koji pomiri nas sa sobom kroz Isusa Hrista, i dade nam službu pomirenja. Jer Bog beše u Hristu, i svet pomiri sa sobom ne primivši im greha njihovih, i metnuvši u nas reč pomirenja. Tako smo mi poslani mesto Hrista, kao da Bog govori kroz nas; molimo vas u ime Hristovo, pomirite se s Bogom.”

“Jer nas ljubav Božja nagoni”, ta ljubav upravlja svakim delom duhovnog bića na dobrobit drugih, obuzdavajući nas od svega onoga što traži svoje sebično samoispunjenje. Kada nas ljubav Božja nagoni na ono što mislimo i radimo u životu, to se neminovno i vidi u našim delima. To podvlači ogromnu, pozitivnu razliku između nas i drugih ljudi. Naravno, opasno je kada niste poput većine, a još opasnije kada ste bolji od drugih ljudi, posebno ako toga niste svesni. “Ako svet na vas uzmrzi, znajte da na mene omrznu pre vas” (Jovan 15:18). Međutim, hrišćanin ne može sebi da pomogne – on se prepušta Hristovoj ljubavi i dozvoljava joj da ona upravlja njime na slavu Bogu i dobro drugih.

Eho te Hristove ljubavi se najbolje vidi u Njegovoj voljnosti da umre za sve – “ako jedan za sve umre”! Ta ljubav ga je nagnala da umre za sve nas – ta ista ljubav nagoni nas da volimo Hrista i jedni druge. “To dakle svi umreše”, u duhovnom, ali i u fizičkom smislu.  U duhovnom smislu smo umrli grehu, a u fizičkom smo svi umrli s Hristom koji nas je otkupio od kazne za greh – večne smrti – da bismo kroz Njegovu pobedu i vaskrsenje i mi imali pobedu i vaskrsenje u večni život.

Naš život, nakon što smo upoznali Hrista, ne bi smeo više da bude isti život vođen sebičnim porivima, nego život ljubavi – ne sebi, već Hristu i drugima, baš kao što je i On voleo Boga i ljude. “Da oni koji žive, ne žive više sebi” – ovde vidimo potpunu silu ljubavi koja nas nagoni! Nanovo rođeni čovek se ponaša po novim načelima i pravilima, teži ka novim ciljevima i kreće u novom društvu.

“Zato, ako je ko u Hristu, nova je tvar” – biti u Hristu znači ujediniti se i sjediniti se sa Njim u veri i krštenju (Rimljanima 6:3.4). Zbog Hrista, mi stičemo pravo da lično zahtevamo ono što je On obezbedio svakom članu ljudske porodice kada je umro za nas – pomirenje sa Bogom i novorođenje: “Evo, ja ću učiniti novo, odmah će nastati” (Isaija 43:19). O tom novom stvaranju se često govori u Pismu. Ako uporedimo, recimo, Jeremiju 13:23, gde prorok govori o našoj nemogućnosti da promenimo svoje grešno stanje, kao što je nemoguće leopardu da promeni svoje šare, ili Etiopljaninu boju svoju kože, sa 17 stihom 2.Korinćanima 5 glave., gde se naglašava da obitavanje u Hristu čini od nas, u potpunosti, novu materiju, gde staro prolazi, a sve novo postaje. Zatim ove dve ideje možemo da zaključimo sa Otkrivenjem 21:5, u kojem Isus obećava “Evo sve novo tvorim… ove su reči istinite i verne.”  Isus, dakle, neće obnoviti tako što će iskoristiti staro, naprotiv, On sve novo stvara, uključujući i nas! Zato je važno da razumemo da se novorođenje unutrašnjeg čoveka (karaktera) događa dok smo živi, a transformacija tela, iz grešnog u bezgrešno, tek prilikom Njegovog Drugog dolaska (1. Kor.15:51-54).

Na kraju, shvatamo da sve dobro dolazi od Boga – inicijativa za popravljanjem odnosa između Njega i nas, omogućavanje toga kroz smrt i vaskrsenje Isusa Hrista, kroz službu pomirenja koju je Isus izvršio kao naš Prvosveštenik, brisanjem našeg greha, čak i mogućnost da budemo Njegovi poslanici (20 stih). Služba pomirenja je bila veoma slikovito prikazana u prazniku Dana očišćenja ili pomirenja koji svoje ispunjenje pronalazi u Hristovoj žrtvi, Njegovoj prvosvešteničkoj službi u nebeskoj Svetinji, i konačnim uništenjem sotone u budućnosti. Međutim, mi, već sada imamo pomirenje sa Bogom zbog svega onoga što je Hristos učinio. Apostol Pavle moli sve ljude da se pomire sa Bogom – “molim vas u ime Hristovo, pomirite se s Bogom” (20. stih) –  jer je Hristos platio cenu greha (“a plata za greh je smrt” – Rim. 6:23.), “da mi budemo pravda Božja u Njemu (Isusu)” (21 stih). Ovaj apel i obećanje su zbir i težište poruke koju svaki propovednik Božje reči nosi svojim sunarodnicima, grešnim ljudima – pomirenje sa Bogom i večni život u Hristu!

Ono što svako od nas može i što bi trebalo da uradi, jeste da se preda Hristu i da mu dozvoli da Njegova ljubav upravlja srcem i dušom, mislima i postupcima. To je ljubav koja će nas nagoniti na dobro, na pomirenje, na negovanje odnosa sa bližnjima, a posebno sa Bogom. Odbaci zato svako protivljenje, svako neprijateljstvo, svaki ego, svaku sebičnost, svaki greh. Odnosi se mogu popraviti, čak postati još bolji, dublji, iskreniji. Podčini se uslovima milosti, jer je Bog uklonio svaku prepreku u procesu pomirenja. “Molimo vas u ime Hristovo, pomirite se s Bogom.”

Tekst: propovednik Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit