Adventisti Čikago

Poruke mržnje

poruke-mrznjeTeroristički napad u Bostonu je strašna tragedija, strašna poput ubistava civila u Iraku, Avganistanu, Srbiji, itd. Ginula su deca, mladići i devojke, ljudi i žene, staro i mlado. Ovo nije preterivanje – ovo su činjenice. Podsećam vas da je na jučerašnji dan (17. April) 1999. poginula trogodišnja Milica Rakić iz Batajnice, kada je geler od rasprskavajuće bombe uleteo u kupatilo i pogodio devojčicu u glavu. Mala Milica je postala simbol stradanja srpskog naroda u NATO bombardovanju.

Nakon što se dogodilo to zlo u Bostonu, primetio sam da su neke poruke na web portalima ređale zemlje i žrtve u kojima je američka vojska počinila ubistva nad civilima, najčešće kao „kolateralna šteta“, tj. dejstvovanjem po odabranim ciljevima „desilo se“ i ubistvo civila, ali „nenamerno“. Moguće je da su oni, koji su postavili te podatke, imali na umu koncept „milo za drago“!

Nisam pristalica filozofije „oko za oko, zub za zub“, zato što smatram da osveta za učinjeno zlo umnožava zlo, niti ga sprečava, niti ga umanjuje. Poznata vam je ideja „krvne osvete“ koja je vekovima poput začaranog kruga odnosila živote ljudi u Crnoj Gori, Kosovu, Albaniji, i u nekim drugim delovima sveta. Zlo se ne rešava zlom. Zlo samo umnožava zlo.

Mogu da razumem „pravedni gnev“, kada vam proključa krv zbog nepravde učinjene nevinima, ili onima koji to najmanje zaslužuju. Osećao sam se tako mnogo puta u životu, jer su i moj narod, i moja otadžbina, prošli kroz mnoga vremena nepravde i zla. Slušao sam galamu pripadnika mog naroda kada su uzvikivali parole protiv „jačih“, protiv „drugačijih“, itd. I dan danas neke grupe među njima čine to isto, samo zato što je neko „drugačiji“ – drugačije vere, nacionalnosti, kulture, navijačkog kluba, itd. Mogu da razumem čak i navijačke strasti (oduševljen sam kulturama u kojima znaju da navijaju i bodre svoj klub, bez vređanja protivničkog kluba i navijača, i bez primene bilo kakve sile). Međutim, širiti poruke mržnje, pozivati na osvetu, na krv, na uništenje čitavih naroda, to ne mogu, niti ću ikada hteti da razumem.

Ovih dana, preko društvenih mreža, šire se poruke mržnje upućene protiv muslimana, i svih iz arapskog sveta, tj. sa Bliskog istoka, kao i protiv naroda Severne Koreje. Lista ovih poruka je veoma dugačka, od one da zemlje Bliskog istoka treba napasti „nuklearnim bombama i od njih napraviti parkiralište“, do onih da „treba zbrisati sa lica zemlje te peščane majmune“. U porukama se kritikuje vlada Baraka Obame, a veliča Bušova vlada, kada, kažu, „nije bilo napada“!!!

Neki od „tviteraša“ idu toliko daleko da predlažu „brisanje celog muslimanskog sveta sa lica zemlje“. Znači, zlo će sprečiti ako se unište pripadnici religije, po brojnosti, druge u svetu (prvi su hrišćani, s tim što su i oni podeljeni između sebe)! Kao da su svi muslimani uključeni u terorističke napade ili mržnju prema Americi i američkom narodu! (Iako se, podsećam vas, još uvek ne zna ko stoji iza bombaškog napada u Bostonu).

Ako bismo išli istom logikom, to znači da bi Jevreji trebalo da zbrišu nemački narod i njihove saveznike koji su tokom Drugog svetskog rata izvršili genocid nad Jevrejima; ili možda, da se Amerikanci pozabave svojim vlastitim narodom, pojedincima koji idu okolo i automatskim oružjem ubijaju decu i ljude po školama, bioskopima, i ostalim javnim mestima?

Nije to dobra logika jer zlo samo umnožava zlo; zlo se zlom ne može sprečiti! Govor i poruke mržnje samo pojačavaju grešne i osvetničke strasti. Ne možemo zbog ekstremizma i moralne poremećenosti pojedinaca kriviti čitav narod, državu ili vladu.

Prirodna reakcija na zlo koje se dogodilo u Bostonu je užas, tuga, i jak gnev.  Škrguću zubi i stežu se pesnice; bes nas zaslepljuje i u stanju smo da učinimo svašta. Međutim, šta uraditi sa gnevom? Paul Brandeis Raushenbush u svom članku „Responding to Boston With Holy Anger“ pravi razliku između „pravednog gneva“ i „demonskog gneva“, i predlaže da se odupremo demonskom gnevu koji nam je „prirodan“, jer smo grešni, i da se radije okrenemo žrtvama i njihovim porodicama u pomoći, utesi i molitvi, nego počiniocima zla. To svakako zahteva disciplinu i samokontrolu, odbacivanje da podlegnemo zlu, mržnji i strahu.

U svojoj knjizi „Kada se loše stvari dešavaju dobrim ljudima“, Harold Kušner objašnjava razliku između svetog i demonskog gneva kao odgovora na tragediju: „Ako nas smrt i patnja nekoga koga volimo, ili tragični događaji, učine ogorčenim, ljubomornim, protivnicima svake religije, i nesposobnima za sreću, tada tu osobu koja je umrla pretvaramo u ‘đavolovog mučenika’. Ako nas, sa druge strane, patnja i smrt dovedu do toga da ispitamo granice naših mogućnosti za snagom, ljubavlju i raspoloženjem, ako nas vode da otkrijemo izvore utehe koje nismo poznavali ranije, onda tu osobu ili događaj pretvaramo u svedoka afirmacije života, radije nego u njegovo odbijanje.“

Zlo može da spreči samo ljubav i praštanje. Zato je Isus Hristos i kazao: „Čuli ste da je kazano: Oko za oko, i zub za zub. A ja vam kažem da se ne branite oda zla, nego ako te ko udari po desnom tvom obrazu, obrni mu i drugi… Čuli ste da je kazano: Ljubi bližnjeg svog, i mrzi na neprijatelja svog. A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte oni koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone.“ Matej 5:38-44.

Propovednik Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit