Mnoge vrijedne misli su izgovorene na račun jedne od najprisutnijih stvarnosti, o našem govoru i njegovom naličju – ogovaranju. Ogovaranje je staro koliko i čovjek. Da nam ne donosi toliko zla, skoro bi ga proglasili prirodnim. Ali ono to svakako nije. Često bezazleno u svakodnevici uživamo u njemu. Ali kada nas zli jezici opeku svojim otrovom, nimalo nam nije svejedno. Ogovaranje, bilo zasnovano na neistini ili na istinitim činjenicama, je sastavni dio ljudske pale prirode. Posljedice mogu biti nesrazmjerne i zastrašujuće.
Pojedinci kao žrtve ogovaranja sebi su oduzimali život. Porodice su bile razorene. Ljudi su se obračunavali fizički, a često postajali i ubice. Materijalna šteta i egzistencijalna ugroženost kao posljedica ogovaranja nisu rijetkost. Prijatelji su zamrzili jedan na drugoga radi ogovaranja. Ljudi su mijenjali prebivališta ili radna mjesta da bi pobjegli od zlonamjernog klevetanja.
Ne poznajem nikoga lično da nije na svojoj koži iskusio ogovaranje i klevetu. Nažalost, ma šta mislili o sebi po ovom pitanju, podležemo zajedničkom pravilu, a to je da većina ogovara i većina su ogovarani. Pa ako nam nije svejedno šta i kako pričaju o nama, ako često patimo zbog drugih, već nam je jasno da je ljudski govor sveta stvar. Jer kažu, jezik je često oštriji od mača. Njime možemo nekog sahraniti živog, ili vaskrsnuti iz javne nemilosti – ako smo dovoljno sposobni.
Kada govorimo o ljudima iza njihovih leđa, kada govorimo o njihovim greškama stvarnim ili izmišljenim, nepotrebno i bez razloga. To je ogovaranje. Ne mora to biti laž ako ispričaš istinu sa namjerom da povrijediš, to je već spletkarenje. Neki ljudi stalno kopaju po tuđem prljavom vešu. Iako bi isti mogli toliko dobra da pomenu o onome drugom, ali to izgleda nije dovoljno interesantno. Ipak je zanimljivije izvući neku prljavštinu, makar ona bila i poluistina i sa nekakvom zluradošću naslađivati se tuđim problemom. Naše su oči prozor u svijet pun ljepote, ali ponekad se zacakle i zasjaju nekim čudnim blještavilom kada saznamo za tuđi grijeh, a pritom na svoje zaboravljamo. Koliko smo samo spremni da ukažemo na tuđe mane, pogrešne postupke, loše namjere… Dok za sebe imamo hiljadu i jedan izgovor, i toliko smo dobri da nam se kao u crtanom filmu zlatni oreol oko glave pojavi i bijela nam krila rastu. A u stvari, aludirajući na sličnu animaciju, od sveg zla rogovi i rep nam niču!
Za Boga naš jezik i naš govor su ogledalo naše duše. Međutim taj jezik može biti izuzetno opak. Jednom prilikom Isus se obratio farisejima i rekao: “Zmijski porode, kako možete dobro da govorite kad ste zli? jer usta govore ono čega je srce puno” (Mat. 12.34). Dakle, sam Hristos nas uvjerava da ono što izgovaramo jeste isto ono što gajimo u srcima našim. Bog je čak i zapovjestima regulisao ovu silu ljudskog duha: “Ne laži”, “Ne uzimaj uzalud ime Gospoda Boga svoga”. Riječ je moć. Ona govori i o nama i o drugome. Tačnije, kad god bilo kako govorimo o drugome, mi govorimo i o sebi. Sumnjam da postoji neko da uživa dok ga drugi kleveta. Ništa nas tako ne pogodi kao neistina, da smo nešto kazali, nešto uradili, a mi ni krivi ni dužni!
Ipak, ponekad sami se upuštamo u prepričavanja uzbudljivih i golicljivih stvari o poznatim i nepoznatim ljudima. Neki ljudi su robovi zlog jezika. Njihova se taština prosto hrani zaprepašćenjem onih koji se dive njihovoj navodnoj upućenosti u stvari. Jer oni su u toku. Oni znaju kad ko liježe, a kad ustaje. Ali, kada ih bumerang sopstvenog govora potrefi, brane se i tvrde da su nevini. Svi znamo kako ovo može biti neprijatno, ali pitanje je da li se ogovoranje i klevetanje može zaustaviti? Da li se ta bolest ljudskog duha može izliječiti? Može li se zaista, kako nas Biblija uči, živjeti zdravo, čistog obraza i jezika pred ljudima i čiste duše pred Bogom?
Isus poziva svoje sljedbenike da žive po zlatnom duhovnom pravilu: „Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima: jer je to zakon i proroci” (Mat. 7.12, Čarnić). Odbijmo da učestvujemo u klevetanju. Govorkanja nam nesvjesno daju pogrešnu sliku o nekome. Često o pojedinim ljudima imamo loš stav a da ni riječ nismo prozborili sa njima. I to sve zbog predrasuda. Sotona se danas koristi moćnim medijima da bi širio mnoge laži i podozrivosti prema čitavim nacijama. Sa druge strane, Crkva je stub istine i ne pristaje na dnevne tračeve, koji se sutra zaboravljaju. Kolikim predrasudama danas ljudi robuju! Hristos na poziva da poradimo na svojim srcima. Srce, može da bude tvrdo i krševito, baš kao zemlja koja je nekada bila obrađivana , ali je sada zapuštena i otvrdnula. Potrebno je uzeti plug i uzorati i učiniti je iznova mekom, da bude spremna kako bi primila sjeme. Ako svakodnevno proučavamo Bibliju, naučićemo zaista koliko nas Gospod voli. Međutim On od nas traži da tu ljubav prenesemo na ljude sa kojima se srećemo, da je podijelimo i sa onima koji su postali predmet našeg govora. Ako želiš da uzoreš tvrdu zemlju svoga srca, moraš početi tako što ćeš pogledati u svoje srce i pažljivo ispitati stanje svoga uma kako bi vidio gdje se nalaziš.
Dietrich Bonhoffer njemački pastir koji je ubijen zbog suprotstavljanja nacizmu, napisao je knjigu koja je postala klasično djelo o zajedništvu “Zajednički život”. U njoj, on kaže da je razbijanje iluzija o lokalnoj crkvi dobro, jer uništava naša očekivanja savršenosti. Što prije nestane te iluzije da crkva mora da bude savršena da bismo je voljeli, prije ćemo prestati da je tražimo i počećemo da shvatamo da smo svi mi nesavršeni i da nam je potrebna blagodat. To je početak stvarnog zajedništva.
“Nego molim vas, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista, da svi jedno govorite i da ne bude među vama cepanja, već da budete usavršeni u jednom razumu i jednoj misli” (1.Kor.1,10, Čarnić).
