„I idući pokraj mora Galilejskoga vidje dva brata, Simona, koji se zove Petar, i Andriju brata njegova, gdje meću mreže u more, jer bjehu ribari. I reče im: hajdete zamnom, i učiniću vas lovcima ljudskim. A oni taj čas ostaviše mreže i za Njim otidoše. I otišavši odatle vidje druga dva brata, Jakova Zavedejeva, i Jovana brata njegova, u lađi sa Zavedejem ocem njihovim, gdje krpe mreže svoje, i pozva ih. A oni taj čas ostaviše lađu oca svojega i za Njim otidoše“ (Matej 4,18-22).
Brzo i bezuslovno pokoravanje ovih ljudi, bez ikakvog izgleda na nagradu, čini nam se čudno, ali su Hristove riječi bile poziv u kojima se krila neodoljiva sila. Hristos je htio da ove skromne ribare, povezujući ih sa sobom učini oruđem koje će oslobađati duše iz službe sotonine i dovoditi ih u službu Božju. Ovim postupkom oni su bili pozvani da postanu Njegovi svjedoci i da istinu Božju prenose svijetu, čistu od predanja i varljivih zaključaka ljudi. Usavršujući se u Njegovim vrlinama, živeći i radeći zajedno sa Njim, trebalo je da se okvalifikuju za rad sa ljudima.
Tako su bili pozvani prvi učenici u službu jevanđelja. Oni su tri godine radili u zajednici sa svojim Spasiteljem, i zahvaljujući Njegovom učenju, Njegovim djelima iscjeljenja i ličnom primjeru, pripremili su se da nastave djelo koje je On započeo. Jednostavnošću i čistotom vjere i smjernom službom, ovi učenici su bili poučeni da nose odgovornost u djelu Božjem.
U iskustvima apostola možemo naći mnogo pouka za sebe. Ovi ljudi su u načelu bili čvrsti kao čelik. Nisu bili spremni na ustupke, niti su se dali obeshrabriti. Bili su puni strahopoštovanja i revnosti za Boga, puni plemenitih namjera i težnji. Po prirodi su bili slabi i puni nedostataka kao i oni koji su danas povezani sa djelom, ali su se u potpunosti oslanjali na Gospoda.
Mogli bismo ih nazvati bogatima, ali bogatima u blagu duše i duha; a to blago može imati svaki pojedinac kome je Bog prvi i posljednji i najbolji u svemu. Oni su se dugo i ustrajno trudili da savladaju pouke koje su im bile date u školi Hristovoj, i njihov trud nije bio uzaludan. Oni su bili povezani sa najvećim od svih učitelja, i težili su neprestano za boljim, širim i višim poznanjem vječne stvarnosti, kako bi blago istine sa uspjehom mogli da prenesu svijetu kome je ono bilo toliko potrebno.
I sada su potrebni radnici sa tim karakternim osobinama, ljudi koji će se bez ikakvih uslova posvetiti djelu prikazivanja carstva Božjega u svijetu koji je ogrezao u zlu. Svijetu su potrebni misaoni ljudi , ljudi koji se drže načela, koji se stalno razvijaju u razumjevanju i moći rasuđivanja. Posebno su potrebni ljudi koji znaju da na najbolji način iskoriste preimućstva štampe, kako bi istina dobila krila da dopre do svakog naroda, plemena i jezika širom svijeta.
Nalog koji je dat prvim učenicima odnosi se i na nas. Danas, kao i onda, raspetog i vaskrslog Spasitelja treba uzdizati pred onima koji su bez Boga i bez nade u ovom svijetu. Gospod poziva ljude u službu pastira, učitelja i jevanđeliste. Njegove sluge su pozvane da poruku spasenja objavljuju od vrata do vrata. Dobre novosti o oproštaju grijeha kroz Hrista treba odnijeti svakom narodu, plemenu i jeziku. Ova se poruka mora objaviti, ne beživotnim i neupečatljivim kazivanjem nego jasnim, određenim i potresnim riječima.
Stotine njih očekuju opomenu da bjekstvom spasavaju dušu svoju. Svijet u hrišćanima mora da vidi očevidan dokaz o spasonosnoj sili hrišćanstva. Vjesnici milosti su potrebni, ne samo na nekim mjestima, nego na cijeloj zemlji.
Molimo se Gospodu da nam da vjere i snage da ispunimo ono na šta nas on neumorno poziva.
“Sluge Jevanđelja”
