Adventisti Čikago

Naša najveća potreba

Naša najveća potreba

Šta biste odgovorili osobi koja vas pita šta da radi sa nepravdama u svom životu; devojci koja radi kao kelnerica, čiji dečko, koji kada uzme previše kokaina počne nemilosrdno da je bije? A postavi vam to pitanje zato što vidi da ste propovednik, vernik, da se molite Bogu, i da biste možda imali neki odgovor za nju?

Da li biste poput jednog mladog studenta teologije, kada mu je postavljeno slično pitanje, u sličnoj situaciji, odgovorili citirajući tekst iz Rimljanima 8:28“Jer sve ide na dobro onima koji ljube Boga…” Međutim, koliko god to bilo istinito, ovoj devojci u tom trenutku sigurno nije pomoglo!

Kada vas neko upita tako ozbiljnu stvar jer je u vama prepoznao osobu dostojnu poverenja, koja veruje u Boga, vi osetite božanski trenutak, i umesto da se dogodi ono što bi trebalo – prosvetljenje i božanska pomoć, koju biste mogli da pružite osobi pored vas, vi shvatate da je nešto pogrešno! Ali, šta je pogrešno?

Da li su vas pogrešno učili u crkvi, na teološkom fakultetu, ili ste čitali pogrešne knjige? Pitate se zašto niste u stanju da pomognete osobi koja je zatražila od vas duhovni savet, odgovor na teška životna pitanja? Možda je odgovor i bliže nego što mislite, ali vam se ni malo ne sviđa i zato pokušavate uporno da ga izbegnete – problem je u vama, u meni, odnosno, ti i ja smo problem!

Znam da ovo niko ne voli da čuje – da je u njemu problem! Svi mi želimo da čujemo i vidimo što pozitivnije u sebi samima i o samima sebi. Valjda je to razlog zašto mnogi izbegavaju suočavanje sa istinom o samima sebi.

Problem je u tome kako ja vidim božanski rad u svom životu (biblijski rad). Moje shvatanje biblijskog rada do skoro se sastojalo u obezbeđivanju ispravnog seta doktrina zainteresovanom pojedincu, misleći da ću ga time opremiti za sva iskušenja u kojima će se naći kao novopečeni vernik. Savet je uvek bio da što više čita Sveto pismo, da ga uči napamet, u cilju pružanja pravih odgovora kada bude upitan.  Koliko samo nisam bio u pravu! Barem iz jednog razloga – poznavanje Biblije i doktrina ne pomaže duhovnom rastu!

Nemam sumnje u božansku moć Svetog pisma; šta više da praktikovanje biblijskih disciplina kao što su proučavanje, čitanje, pamćenje, molitva, predanje i potčinjavanje, donose čoveku blagoslove. Međutim, izgleda da naša ideja o tome kako Biblija adresira proces duhovnog rasta, nije kompletna.

Iako nam Biblija pruža mnogo nade, sigurnosti i vere, još uvek imamo ličnih borbi i padova koji nisu doživeli  duboku i kompletnu promenu. Pronalazimo sebe kako se borimo sa istim stvarima, bijemo iste bitke pokušavajući da upravljamo stvarima kroz svoje sopstvene napore.

Bog preko svoje Reči, silom Svetog Duha koji radi u nama, menja čovekov život – Božja Reč ima moć jer je božanska, nadahnuta! Međutim, puko čitanje Biblije redom ili tematski, u želji da se ispuni određena verska obaveza, ili još gore da biste umirili savest, nije dovoljno, čak je tužno.

Naš problem sa ovim je prvo definisanje vere kao prihvatanje određenih ideja u umu. Mi objašnjavamo svoju veru kao prihvatanje određenog brenda pravoverja – Subota, čista hrana, spisi Elen Vajt, učenja adventističkih pionira, itd. Ništa pogrešno, ali nedovoljno da bi nas učinilo pravim Hristovim sledbenicima. Šta više, povešće nas putem samoobmane, samodovoljnosti, samopravednosti, prenaglašavanja doktrina u intelektualnom smislu, a manje ili gotovo nikako u njihovoj primeni u praktičnom duhovnom životu pojedinca!

I onda, kada se suočimo sa situacijom poput one s početka naše priče, kada nam osoba postavi teško, životno važno pitanje, mi pružamo neki bledunjavi odgovor, ili ostajemo bez reči, ne znajući šta bismo mogli da kažemo.

Ovo je mesto na kojem bismo se trebalo pitati kao crkva o našoj relevantnosti, o našem značaju u našoj okolini i među našim narodom. Doktrine? Proročanstva?  Zdravstvena poruka? Teološka i praktična predavanja bilo koje vrste? Sve je ovo korisno i dobro, međutim, po pitanju zadovoljavanja osnovne ljudske čežnje ili gladi za Bogom – nedovoljno! Posebno kada se osoba suoči sa teškim životnim pitanjima i odlukama.

Jedini način da se zadovolji ta čežnja za Bogom i da se pruže zadovoljavajući odgovori na ta pitanja jeste, ono što je Džon Dibdal nazvao “dvostrukom čežnjom” – Božja čežnja za nama i naša čežnja za njim. Da bi se ispunile obe ove čežnje, mi bi trebalo da negujemo svakodnevno, duboko intimno, vreme sa Bogom, da prebivamo u Njegovoj prisutnosti, da ga upoznamo!

Ako se to dogodi, sva ostala istinska vera će uslediti. Ako to nedostaje, sva ostala verska praksa postaje besmislena, baš kao što Isus u Mateju 7:22.23, kaže onima što se pozivaju na prorokovanje, egzorcizam i čuda koja su činili u Njegovo ime da idu od Njega jer ih ne poznaje. Ključ je dakle u ličnom poznanstvu sa Isusom!

Elen Vajt komentariše u “Čežnji vekova”: “On (Isus) je znao da se jevrejska vera sastojala od spoljašnjih obreda, a ne od unutrašnje pobožnosti. Imao je izvesno osećanje bezvrednosti samih obrednih žrtava i prolivanja krvi za iskupljenje greha koje je obavljano bez vere. Ljubav i poslušnost prema Bogu i nesebičan obzir prema čoveku izgledali su mu vredniji od svih ovih obreda.” (608).

Zatim ona nastavlja u istom poglavlju: “Isti ukor je upućen mnogima koji se i u naše vreme hvale svojom pobožnošću. Njihovi životi umrljani su sebičnošću i pohlepom, ali oni sve to pokrivaju odećom prividne čistote i na taj način za izvesno vreme obmanjuju svoje bližnje. Međutim, oni ne mogu da prevare Boga. On čita svaku nameru srca i sudiće svakom čoveku prema njegovim delima.” (614)

Šta je onda to što svako od nas – posebno propovednici – možemo da ponudimo ljudima oko sebe? Znanje, titule, rečitost, verska praksa, savet, talenti, sposobnosti, dobre ideje? Složićete se, nadam se, ništa od ovoga!

Smatram da je najvrednije što svako od nas može da ponudi ljudima oko sebe naše vreme provedeno sa Bogom! To intimno vreme u kojem dozvoljavamo Bogu da nas menja, kada stičemo sa Njim jedinstveno i duboko iskustvo – to je nešto najvrednije što možemo da ponudimo ljudima da bi i oni bili privučeni tom silom Božje ljubavi koja menja i preporađa. Dakle plod jedinstvenog vremena provedenog sa Spasiteljem u Njegovoj prisutnosti!

Jedna žalosna statistike kaže da prosečan protestantski pastor dnevno provede oko pet minuta sa Bogom (molitva, proučavanje Pisma, i sl.)!  Pitam se ako pastori toliko malo vremena provode sa Bogom, koliko vremena propovede njihovi vernici? Zato nam se crkve prazne! Zato nemamo novih ljudi! Zato nemamo iskustva sa Bogom!  Zato nemamo šta da podelimo sa ljudima osim teoretski naučenih biblijskih doktrina!

Zato je važno da postanemo svesni Božje prisutnosti; Njegove neprestane prisutnosti u našem životu! Kakva je to misao! Zamislite samo! Ljudi poput Isaije, Samuila, Ilije, Mojsija, Petra, i drugih, u trenucima kada su postali svesni Božje prisutnosti u svom životu, reagovali su na zanimljiv i dramatičan način. Ono što je karakteristično za sve njih je da je svesnost o Božjoj prisutnosti u njihovom životu proizvela svesnost o njihovom pravom stanju – stanju nedostojnosti i grešnosti! Oni su spoznali istinu o sebi – da su grešnici.  Isus je kazao: “I spoznaćete istinu, i istina će vas izbaviti!”  Jovan 8:32. Isus kao Istina sa velikim “I” nas oslobađa kada ga upoznamo. Međutim, i istina sa malim “i”, tj. istina o nama samima da smo grešnici i da nam treba Spasitelj je takođe nešto što nas oslobađa, barem naše samoobmane da smo dovoljno dobri da bismo zaslužili spasenje.

Kada osoba shvati ovu istinu o sebi, dolazi do preobražaja i isceljenja u Hristovoj prisutnosti. A Otkrivenje 22:2-4 nam kaže da će proces isceljenja trajati u večnosti, koliko ne znam, ali će Bog obezbediti potrebno isceljenje od svega onoga što nas je povredilo dok smo bili na zemlji, a najviše mi sami!

Da bismo došli do ovoga, trebalo bi da provodimo vreme sa Bogom – duboko, intimno, čak bolno. Bolno po nas kada saznamo kakvi smo zaista, ali ne može bez toga! Tek tada je Bog u stanju da, poput hirurga, ukloni iz nas sve što ne valja, svaki rak samopravednosti, oholosti, sebičnosti, itd.

Srednjovekovni španski mistik Sveti Jovan od Krsta napisao je da će u životu svakog onog ko se posveti molitvi doći “mračna noć duše” kada će ti sve biti oduzeto. Sve – čak i blagoslovi i odnosi na kojima si bio zahvalan, ili verovanje da napreduješ na svom duhovnom putu – sve će to nestati. U toj “mračnoj noći”, ti gubiš svoj osnovni pogled na Boga. On nije više onaj koji obezbeđuje blagoslove. Ušli smo u ovu mračnu noć ne zato što smo učinili nešto pogrešno, nego zato što nas Bog poziva u najdublje duhovno iskustvo od svih – na otkriće da je On sam dovoljan. Ne naše iskustvo sa Njim. Ne naši blagoslovi koje smo primili od Njega ili naše znanje o Njemu. Samo On.

Pre ili kasnije svako od nas će doći u tu mračnu noć. A kada dođeš, tada ćeš morati da napraviš večnu odluku o svojoj duši. Čemu ili kome tvoja duša pripada? Stvarima koje gubiš, ili Bogu koji polaže pravo na nju? Da, to je zastrašujuća noć. Mislićeš da gubiš sve što ti je ikada bilo važno. I gubiš. Sve što će ti ostati je Bog! A i šta će ti bilo šta drugo ako imaš Njega!

Zato dragi moji, najbolje znanje o Bogu nije ono koje se stiče iz knjiga ili koje se čuje na seminarima ili u propovedima. Najbolje znanje je ono koje stičemo u Njegovoj prisutnosti, kada se bacimo u Njegovo naručje puno milosti i blagodati, i kada iskusimo moć i ljubav Isusa Hrista dok nas menja. Tek tada ćemo imati odgovore vredne ljudi sa teškim životnim pitanjima.

Propovednik Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit