Adventisti Čikago

Ko sam ja?

Ko-sam-jaProtestantska reformacija je omogućila narodima Skandinavije da iz siromaštva, neznanja i praznoverja prerastu u velike nacije koje su zasnovale svoj napredak na poštenju, skromnosti i svakodnevnom teškom radu. Danska autorka Karen von Blixen-Finecke (1885-1962) u svojoj pripovetki „Babetina večera“, opisuje striktnu ali živu i dinamičnu protestantsku zajednicu u malom gradu na obalama Norveške tri veka posle reformacije. Zajednica zasniva svoj identitet na učenjima reformatora i propovedima svog pastora više nego na ličnom proučavanju Biblije. Vernici izbegavaju dublji kontakt sa ljudima iz svetovnog okruženja da bi sačuvali doktrinarnu i moralnu čistotu. Priča se nastavlja pola veka kasnije, kada je pastor već odavno umro a njegove ćerke pokušavaju da održe vernike na okupu. Sada ih je samo jedanaest i mnogi među njima su u zavadi. Jedina novost je posebna večera koju priprema Babet, izbeglica iz Pariza, povodom stogodišnjice rođenja pastora osnivača zajednice. Zajednica u početku blagonaklono gleda na ovu večeru ali videći sveobuhvatnost priprema i shvatajući da ce večera biti prava gozba, oni menjaju svoj stav. Vernici odlučuju da prisustvuju večeri ali da bojkotuju izuzetnost gozbe svojim ćutanjem i svesnim trudom da ne uživaju u hrani. Ne shvataju da time povređuju Babetina osećanja, a sebe lišavaju blagoslovenog obroka.

Priča ilustruje paradoks blagodati date onima koji nemaju mentalnu sposobnost da razumeju sve dubine dara koji su dobili zbog svoje tradicije, odsustva ličnog istraživanja i izolacije od realnog života. Oni ne vide Božji plan za njihov život i nemoćni su da uživaju u bezazlenim radostima života.

Da li se mi prepoznajemo u ovoj priči? Šta mi radimo sa Bogom danim mentalnim moćima? Kako da sprečimo tu tihu smrt naše ličnosti? Odgovor se nalazi u razumevanju zakona našeg uma.

Jeff Hawkins, neuronaučnik i čovek koji je započeo revoluciju ručnih kompjutera, kaže da smo mi naš mozak, ili preciznije – naše pamćenje prethodnih iskustava. Svi se slažemo da naša ličnost proizilazi iz našeg uma, odnosno našeg mozga i ispoljava se kroz rasuđivanje, pamćenje, osećanja i motivaciju. Na žalost, većina veruje da su ove sposobnosti nepromenjive – zadate nasleđem i okolnostima koje mi ne možemo da kontrolišemo. Možda je još tužnije verovati da nepromenjivost ovih sposobnosti predstavlja naš identitet.

Današnja nauka ima drugačije viđenje. Istina je da se mi svakog dana menjamo. Menjamo se na osnovu onoga što gledamo, o čemu razmišljamo i šta radimo. Te promene se dešavaju na organskom nivou, naš mozak je fizički drugačiji na kraju svakog dana. Hajde da pogledamo neke od najinteresantnijih promena koje se dešavaju u našem mozgu.

Pamćenje: Kada ne bismo pamtili, naš život ne bi postojao. Ključni deo mozga zadužen za formiranje novih sećanja naziva se hipokampus. Osim funkcije pamćenja, hipokampus je neophodan za snalaženje u prostoru i kontroli impulsivnih i opasnih emocija kao što su mržnja, želja za osvetom ili želja za opasnim aktivnostima (neuračunljiva vožnja). Nalazi se u dubini našeg temporalnog režnja mozga. Fascinira činjenica da je to jedan od dva regiona mozga gde se svakog dana stvaraju novi neuroni. Dugo se smatralo da se neuroni ne obnavljaju u mozgu odrasle osobe. Erikson sa saradnicima je 1998. godine dokazao da postoji proces stvaranja novih neurona u hipokampusu odraslog ljudskog mozga. Novi neuroni se integrišu u postojeću strukturu i neophodni su za stvaranje novih sećanja, orijentaciju u prostoru i kontrolu emocija. Zanimljivo je da pojedine studije na sisarima pokazuju da ovim neuronima treba oko 6 nedelja od nastaka do pune strukturne i funkcionalne zrelosti. 6 nedelja ili 40 dana je vremenski odsek koji često srećemo u Bibliji (Mojsijev boravak na gori, Isusov boravak u pustinji pred kušanje), kao i u našem narodu. Moguće je da je to period neophodan da se nova znanja i iskustva stabilizuju u našem mozgu. Proces stvaranja novih neurona zavisi od naših aktivnosti: sticanje novih znanja, studije muzike, redovan san, fizička aktivnost, duboko razmišljanje o duhovnim stvarima, suočavanje sa zdravim izazovima u životu podspešuju ovaj proces. S druge strane, jednoličnost okruženja, hrana bogata zasićenim mastima, neuobičajen i nezdrav stres (kojem se često nepotrebno izlažemo gajeći negativne emocije i gledajući i slušajući što ne moramo da gledamo i slušamo), fizička neaktivnost i nedostatak sna usporavaju ceo proces i faktički smanjuju našu sposobnost da pamtimo i osećamo na organskom nivou.

Osećanja i motivacija: U današnje vreme postoji mit da su naša osećanja najtačniji iskaz naših verovanja, vrednosti i ciljeva. Suptilno smo ohrabrivani da sve najvažnije odluke donosimo samo na osnovu osećanja. Istina je opet nešto drugačija. Tačno je da gaženje po sopstvenim osećanjima suštinski unesrećuje, ali je isto tako tačno da naša prethodna iskustva organski menjaju regione mozga zadužene za generisanje i prepoznavanje tih istih osećanja. Na primer, ukoliko hipokampus ne funkcioniše pravilno, skloni smo da popustimo pred impulsivnim osećanjima i donesemo pogrešne odluke, koje nam kasnije donose veoma neprijatna osećanja (kajanje, griža savesti, bol zbog narušenih odnosa sa dragim osobama). Ukoliko dozvolimo da naš motivacioni sistem koji se nalazi između moždanog stabla i takozvanog nucleus accumbensa bude preotet od strane hemijskih substanci (kokain, heroin, alkohol, duvan) ili nezdravih aktivnosti (nekontrolisana kupovina, kockanje, pornografija, video igrice) i usled toga anatomski i biohemijski izmenjen, mi nećemo biti u stanju da imamo zdrave odnose sa svojom porodicom, da uživamo u prirodnim lepotama ili da se bavimo korisnim poslom.

Donošenje odluka: Ukoliko svaki dan ne vežbamo u donošenju zdravih odluka – da nastavimo sa učenjem svaki dan, da najbolje moguće uradimo posao koji je pred nama, da budemo lojalni svojoj porodici – naša moć volje će zakržljati i naša mogućnost da kontrolišemo ostale, upravo opisane procese u mozgu biće smanjena ili će nestati. Ove visoke i jedinstvene funkcije ljudskog uma smeštene su u frontalnom delu našeg mozga. Pokazano je da ljudi odrasli u okruženju koje kažnjava samostalnost i lično donošenje odluka (abusive families) imaju smanjen prednji režanj mozga.

Duboko verujem da je današnja nauka samo zagrebala vrh ledenog brega po pitanju zakona našeg uma. Međutim, poštovanje jednostavnih zakonitosti uma koje poznajemo danas omogućiće nam da naše razumevanje sveta sutra bude kompletnije. Svedeno na naše svakodnevno iskustvo, mi moramo svakog dana da istražujemo nepoznato, učimo novo, volimo ljude koji su drugačiji od nas i motivišemo sebe da ustanemo ispred TV-a i krenemo da radimo ono što zaista volimo da bismo bili živi. Samo tada ćemo čuti glas Božje životodavne mudrosti koja viče nas ljude „… i glas svoj obraća k sinovima ljudskim… Slušajte, jer ću govoriti velike stvari, i usne moje otvarajući se kazivaće što je pravo.“ Priče 8,4.8. U suprotnom, izgledaćemo živi, ali bićemo mrtvi. Bićemo kao naslednici velikih reformatora sa početka priče.

Dr Danilo Vitorović

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit