Adventisti Čikago

K svojima dođe i svoji ga ne primiše

Sigurno ste barem jednom u životu bili u situaciji u kojoj vas je neko otvoreno ponižavao, prezirao, i učinio da, ma šta god rekli ili učinili, izgledate glupo. Najčešće su takve situacije bile kreirane od onih koji nas poznaju (ili koji misle da nas poznaju), koji su odrasli sa nama, ili koji su sa nama u porodici. Poznanstvo, familijarnost ili bliskost ume da se izrodi u prezir!!!

Kada sam bio u osnovnoj školi bio sam redovan član nekoliko sekcija, ali sam najviše voleo dramsko-recitatorsku sekciju. U pojedinačnim takmičenjima imao sam prilično velikih uspeha. U sedmom razredu prošao sam sva takmičenja: školsko, opštinsko, regionalno, pokrajinsko i konačno republičko. Bio sam prvi učenik koji je promovisao našu školu i naše selo na takmičenju u govorništvu. To se nikada nije dogodilo u istoriji naše male škole. Da zanimljivost bude veća, iduće godine sve se opet ponovilo!!! Dve godine zaredom! A onda sam otišao u Maruševec na dalje školovanje, i ostavio prostor nekim mlađima da krenu tim putem.

Od svih tih takmičenja, jedno bih posebno istakao jer je u vezi sa onim o čemu danas govorimo. Bilo je to na regionalnom takmičenju, i ja sam bio sa mojom nastavnicom srpskog jezika, bila je pauza između dva dela, kada joj je prišla koleginica iz druge škole, i pitala je za mene: „Čiji je on sin?“ Drugim rečima: „Ko su mu roditelji? Da li su na nekom važnom položaju, čim je mali ovde?“

Moja nastavnica Milka je jednostavno odgovorila: „Ničiji!“ Drugim rečima: „Ni od koga bitnog da bi mali bio ovde!“ Ja sam bio dovoljno zreo da shvatim o čemu govore. Bilo mi je žao! Zar su moji roditelji niko? Zar moji roditelji nisu mogli da dobiju kredit za ono što sam ja i što sam tu gde jesam? To što je moj otac Duško u to vreme bio traktorista u seoskoj zemljoradničkoj zadruzi, a moja majka Marica domaćica koja je održavala celo domaćinstvo, dva sina i bolesnog svekra, nije ih činilo manje vrednima od ostalih da bi bili nazvani NIKO!!!

Nakon silnih čuda koje je učinio kraj Galilejskog jezera (Marko 4:35-5:42), Isus je otišao u svoj rodni Nazaret, u mesto gde je odrastao i gde su mu se nalazili majka i braća i sestre. Tekst nam kaže da je došao na svoju postojbinu (Mk. 6:1), zajedno sa svojim učenicima. Poznato vam je da je Isus imao nadimak po mestu svog odrastanja, Nazarećanin!

U subotu je otišao u sinagogu i počeo da poučava narod. Tekst kaže da su ga mnogi slušali i zadivili se njegovim znanjem i rasuđivanjem (Mk. 6:2). Zapazite ovu reč „zadiviti“ jer ćete je još jednom čuti na kraju ovog odseka.

Kroz celo jevanđelje po Marku pronalazimo Isusa gde čini čudesna dela pred zadivljenim ljudima. Ali biti zadivljen Isusom nije isto što i imati veru u Njega. I dan danas možete sresti mnoge ljude koji smatraju da je Isus interesantan, da su Njegova učenja primerna, da je Njegov život plemenit i da uzdiže – ali oni ne veruju u Njega kao Spasitelja. Radije bi ga nazivali dobrim čovekom ili mudracem ili najboljim koji je ikada živeo – ali odbijaju da ga priznaju i prihvate kao Božjeg Sina.

Svojim tumačenjem pisma Isus je zadivio svoje sugrađane da su se upitali: „Otkud ovome to? I kakva mu je premudrost dana? I čudesa takova rukama njegovim čine se?“

Oni su ga pamtili kako je odrastao među njima, znali su za čistotu njegovog života.  Svi oni su čuli blage reči sa njegovih usana, i primili mnoge izveštaje o Njegovoj misiji iz bliza i daleka kako je povratio vid slepima, sluh gluvima, i govor nemima, kako je vraćao snagu oduzetim i slomljenim telima. Ali o Isusu nisu mogli drugačije da razmišljaju nego kao o jednome od njih, ništa boljem ili posebnijim od njih samih.

Čak su i članovi Njegove porodice bili skeptični prema onome što je On činio i učio.  U jednom pokušaju su hteli da ga odgovore od onoga što je radio, čak da ga spreče u tome. „Dok On još govoraše s ljudima, gle, mati Njegova i braća Njegova stajahu napolju i čekahu da govore s Njime. I neko Mu reče: Evo mati Tvoja i braća Tvoja stoje na polju, radi su da govore s Tobom. A On odgovori i reče onome što Mu kaza: Ko je mati moja, i ko su braća moja? I pruživši ruku svoju na učenike svoje reče: Eto mati moja i braća moja. Jer ko izvršuje volju Oca mog koji je na nebesima, onaj je brat moj i sestra i mati.” Matej 12:46-49.

Zbog toga je Isus kazao: „Nigde nije prorok bez časti do na postojbini svojoj i u rodu i u domu svome.“ (Mk. 6:4). Odbacivanje od strane Njegovih voljenih je sigurno najviše zabolelo Spasitelja.

U negativnom odgovoru ljudi iz Nazareta primećujemo izraz koji nema paralelu u Jevrejskim spisima. Nazvali su Isusa „Marijin sin“ (st.3), umesto da ga po običaju povežu sa Njegovim ocem. Ovaj izraz baca sumnju na okolnosti Njegovog rođenja.  Drugim rečima: „Znamo da je On Marijin sin, ali ko mu je otac, niko ne zna.“ Kasnije jevrejske špekulacije o Isusu pripisuju Njegovo začeće nekom rimskom vojniku koji je zaveo mladu devojku Mariju.

Jasno je da su, tokom Isusovog odrastanja u Nazaretu, glasine kružile. „Marijin sin“ bio je predmet odmahivanja glavom, prevrtanja očima, namigivanja, i ogovaranja.  Njena tvrdnja – da je Isus začet bez zemaljskog oca – nailazila je na opšte neverovanje i podsmeh do današanjeg dana.

Čiji je dakle sin Isus Hristos bio? Marijin sin ili Božji Sin? U Jevanđelju po Marku, Isus je više puta nazvan i javno deklarisan kao Sin Božji! Ono što je najvažnije je da je Isus bio veoma svestan svog porekla, kao i svoje misije i zadatka. I ostao je veran tome do kraja i pored svih iskušenja.

U svim svojim iskušenjima Isus je stajao sam. Nije bilo ljudske pomoći, utešne reči, ili ruke koja bi mu pomogla. Mogao je kroz to da prođe jer se neprestano oslanjao na svog nebeskog Oca, održavao neprestanu zajednicu molitve sa Njim, i bio svestan svog zadatka.

Možda te neko prezire zbog onoga što jesi, zbog tvog porekla, zbog nekih fizičkih mana, ili zato što jednostavno veruješ u Boga! Ne dozvoli da te to poljulja ili razočara. Budi svestan da smo svi Božja deca i da svako od nas poseduje veliku vrednost.  udi svestan svoga zadatka  da proslaviš Boga kroz ono što radiš, govoriš ili živiš, i neka te ništa i niko ne odvoji od te misije. Možda tvoju vrednost i sposobnosti neće prepoznati u tvom domu, rodnom mestu, ili među tvojim narodom.  Ali, baš kao i u Isusovom slučaju, ako služiš drugima Bogu na slavu, mnogi će prepoznati tvoju vrednost i tvoju misiju.

Propovednik Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit