Adventisti Čikago

Otac i sin – Izgubljena zajednica

Čovek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan da bi našao svog petogodišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

SIN: „Tata, smem li nešto  da te pitam?“ – ljubopitljivo će mališan.
OTAC „Naravno, reci sine?“
SIN: „Tata, koliko ti zaista zarađuješ na sat?“
OTAC: „To se tebe ne tiče. Ti si još mali i zašto me to pitaš?“ – kaže mrzovoljno otac.
SIN: „Samo sam želeo da znam. Molim te tata, reci mi, koliko zarađuješ na sat?“
OTAC: „U redu, ako već moraš da znaš…zarađujem 50 dolara na sat.“
SIN: „Oh“ – odgovorio je dečak spuštene glave.
SIN: „Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?“ – upitao je dečak oca.
Otac sav besan: „Ako je jedini razlog tvog čudnog zapitkivanja, da ti posudim 25 dolara možda da kupiš nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i idi u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dečije idiotarije!“
Dečak je bez reči otišao u svoju sobu i zatvorio za sobom vrata.

Čovek je seo i postao još ljući zbog dečakovog pitanja…“Kako se usuđuje da mi postavlja takva pitanja  i to samo da bi dobio novac?“
Nakon kraćeg vremena, otac se smirio pa razmislio: Možda mu je stvarno trebalo tih 25 dolara…stvarno ne pita često novac…možda sam ipak bio isuviše strog?
Čovek se zaputio u dečakovu sobu i otvorio vrata.

OTAC: „Jesi li zaspao, sine?“ – upitao je tiho otac.
SIN: „Ne tata, budan sam“ – odgovorio je dečak.
OTAC: „Razmišljao sam“ – reče otac dečaku – „Možda sam malopre preterao. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.“
SIN: Dečak se uspravio, sav srećan: „Oh, hvala ti tatice!“, uzviknuo je srećno dečak. Svojim malim rukama posegao je ispod svog jastuka i izvukao snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dečak ima još novca, otac pomalo iznenađen opet se počeo ljutiti.
OTAC:„Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?“ – upitao je ljutito otac.
Dečak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
SIN: „Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.“ – odgovorio je dečak i bez pauze nastavio:
„Tata, sada ukupno imam tačno 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena?
„Molim te, ako možeš, dođi sutra ranije sa posla. Želim da večeram zajedno sa tobom!”
Otac je bio zapanjen i slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj.

POUKA: Ovo je samo kratki podsetnik za sve nas koji naporno radimo. Ne smemo dozvoliti da vreme prolazi mimo nas. Trenuci koje provodimo sa ljudima koji su nam dragi, koji su bliski našem srcu, su nezamenjivi.

Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zameniti. Ali porodici i prijateljima koji ostanu za nama nedostajaćemo do kraja života!

“Uči dijete prema putu kojim će ići, pa neće otstupiti od njega ni kad ostari.” (Priče Sol. 22.6)

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit