Adventisti Čikago

Lekcije o veri – Živeti verom

Pravednik će od vere živ biti (živeti verom – engleski prevod KJV)“ (Rimljanima 1,17 – Karadžić).

Ova izjava je sažetak onoga šta apostol ima da kažu o jevanđelju. Jevanđelje je sila Božja na spasenje, ali samo „svakome koji veruje“ (Rimljanima 1,16). U njemu je otkrivena Božja pravednost. Božja pravednost je savršeni Božji zakon, a zakon je samo otisak (prepis, kopija) Njegove pravedne volje. Sva nepravednost je greh ili prestup zakona. Jevanđelje je Božji lek za greh; zato njegov zadatak mora da bude da dovede ljude u sklad sa zakonom – da učini da se delovanje pravednog zakona ogleda u njihovim životima. Ali, to je u potpunosti delo vere – pravednost Božja otkriva se „iz vere u veru“ – vere u početku i vere do kraja – kao što je pisano: „Pravednik će živeti verom.“

Ovo je istina kroz sve vekove, i to od čovekovog pada u greh, a biće istina i sve dok Božji sveci ne budu imali Njegovo ime na svojim čelima i videli Ga onakvog kakav jeste. Apostol je ovu izjavu uzeo od proroka Avakuma (2,4). Da je proroci nisu otkrili, prvi hrišćani za nju ne bi ni znali, jer su imali samo Stari zavet. Reći da su ljudi u drevna vremena imali samo nesavršenu ideju vere u Hrista, znači reći kako u ona vremena nije bilo pravednih ljudi. Ali, Pavle se vraća na sam početak i citira primere spasonosne vere. On kaže: „Verom prinese Avelj Bogu veću (uzvišeniju – prevod Bakotić) žrtvu nego Kain, kroz koju dobi svedočanstvo da je pravednik“ (Jevrejima 11,4 – Karadžić). Za Noja kaže da je verom sagradio kovčeg za spasenje svog doma, „kojim osudi sav svet, i posta naslednik pravde po veri“ (Jevrejima 11,7). Mi kažemo da je njihova vera bila vera u Hrista, jer je to bila vera na spasenje, a osim Isusovog imena „nema drugog imena pod nebom danog ljudima kojim bi se mi mogli spasti“ (Dela 4,12).

Suviše je onih koji pokušavaju da žive hrišćanskim životom snagom vere koju su sami primenili, pošto su shvatili svoju potrebu za oproštenjem greha iz svoje prošlosti. Oni znaju da samo Bog može da oprašta grehe i da to čini kroz Hrista, ali misle da kad su jednom započeli trku onda moraju da nastave da trče u svojoj sopstvenoj snazi. Znamo da mnogi tako misle, prvo zato što su čuli da neki tako kažu, i drugo, pošto postoji mnoštvo hrišćana po imenu koji ni ne pokazuju delovanje veće sile od svoje sopstvene. Ako nešto i kažu na društvenom sastanku, osim ponavljanja iste fraze: „Želim da budem hrišćanin tako da mogu biti spasen“, oni pričaju samo prošla iskustva, govore o radosti koju su imali kada su poverovali. Oni ne poznaju radost življenja za Boga i hodanja s Njim verom, a onaj koji o tome priča, govori za njih nerazumljivim jezikom. Ali, apostol ovaj predmet vere jasno iznosi sve do slavnog carstva, u sledećem veoma upečatljivom primeru:

„Verom Enoh bi prenet – da ne vidi smrti, i više se ne nađe, jer ga Bog premesti. Jer pre no što je prenet bi posvedočen da je ugodio Bogu. A bez vere ne može mu se ugoditi; jer ko prilazi Bogu mora verovati da ima Boga i da on uzvraća nagradom onima koji ga traže.“ (Jevrejima 11,5.6 – Čarnić)

Zapazite argument kojim se dokazuje da je Enoh prenesen verom: Enoh je prenesen zato što je hodao/živeo s Bogom i dobio svedočanstvo da je ugodio Bogu; a bez vere je nemoguće ugoditi Bogu. Ovo je dovoljno kao dokaz. Bez vere ne može se učiniti ništa što će zaslužiti Božje odobravanje. Bez vere i najbolja dela koja čovek može da čini neće dostići savršenu Božju pravednost, koja je jedino merilo. Gde god da se nađe prava vera to je dobro, ali ni najbolja vera da će Bog uzeti teret prošlih greha neće koristiti čoveku, ako se ne pokazuje u sve većoj meri do kraja vremena milosti/probe za njega.

Od mnogih smo čuli da su ustanovili kako je teško činiti ono što je ispravno. Nikako nisu bili zadovoljni svojim hrišćanskim životom, pošto je bio obeležen jedino neuspesima, pa su bili u iskušenju da, obeshrabreni, i odustanu. Nije ni čudo što se obeshrabruju. Stalni neuspeh svakoga će obeshrabriti. I najhrabriji vojnik na svetu postao bi malodušan kada bi u svakoj bici bio poražen. Ponekad će takvi ljudi sa žalošću reći da su izgubili poverenje u sebe. Jadne duše. Kad bi samo potpuno izgubili poverenje u sebe i potpuno se pouzdali u Onoga koji je silan da spase, onda bi mogli da ispričaju drugačije iskustvo. Onda bi se „radovali u Bogu kroz Gospoda svog Isusa Hrista“ (KJV). Apostol kaže: „Radujte se svagda u Gospodu, i opet velim: radujte se (Filipljanima 4,4 – Karadžić). Onaj ko se ne raduje u Bogu, iako je izložen iskušenjima i nevoljama, ne bori se u dobroj borbi vere. On vodi lošu borbu samopouzdanja i poraza.

Sva obećanja o konačnoj sreći namenjena su pobedniku. „Koji pobedi (nadvlada – KJV)“, kaže Isus, „daću mu da sedne sa mnom na prestolu mom, kao i ja što pobedih (nadvladah) i sedoh s Ocem svojim na prestolu Njegovom“ (Otkrivenje 3,21). „Koji pobedi, dobiće sve“, kaže Gospod (Otkrivenje 21,7). Pobednik (onaj koji nadvladava – prim. izdavača) je onaj koji izvojuje pobede. Dobiti sve ne znači nadvladati/ pobediti; to je samo nagrada za pobedu. Sada se nadvladava/pobeđuje. Pobede koje treba da izvojujemo su pobede nad telesnim željama, i željama očiju, i ponosom života, pobede nad sobom i sebičnim popuštanjem. Onaj ko se bori i vidi da se neprijatelj povlači, može da se raduje; niko ga ne može sprečiti da se raduje, jer radost dolazi spontano, kao rezultat toga što vidi da se neprijatelj povlači. Neki se užasavaju od pomisli da moraju stalno da se bore sa sobom i svetovnim željama. To je zato što još ne znaju šta znači radovati se pobedi. Oni su doživljavali samo poraz. Ali neprestana borba ne mora da bude tužno iskustvo, ako se stalno pobeđuje. Stari veteran koji je prošao stotine bitaka i koji je iz svake borbe izašao kao pobednik, čezne da se nađe na bojnom polju. Aleksandrovi vojnici, koji pod njegovom komandom nisu znali za poraz, uvek su nestrpljivo čekali da ih povede u borbu. Svaka pobeda jačala je njihovu snagu koja se rađala iz čiste hrabrosti i srazmerno tome umanjivala snagu neprijatelja. Kako onda da stalno pobeđujemo u našoj duhovnoj borbi?

Poslušajmo voljenog učenika:

„Ja sam sa Hristom raspet na krstu. Tako ne živim više ja, nego Hristos živi u meni. A što sad živim u telu, živim verom u Sina Božijeg (verom Sina Božjeg – Karadžić), koji me je zavoleo i sebe predao za mene.“ (Galatima 2,19.20 – Čarnić).

U tome je tajna snage. Hristos, Sin Božji, Onaj kome je data sva vlast na nebu i Zemlji, jeste Onaj koji obavlja delo. Ako On živi u srcu i čini delo kroz nas, zar je hvalisanje ako kažemo da možemo izvojevati stalne pobede? Da, hvalisanje je, ali hvalisanje u Gospodu, a ono je dopustivo. Kaže psalmista: „Gospodom se hvali duša moja“, a Pavle kaže: „A ja sam daleko od toga da se hvalim (dičim – grčki original) ičim drugim sem krstom Gospoda našega Isusa Hrista, kojim je svet za mene raspet, i ja za svet.“ (Galatima 6,14)

Smatralo se da su Aleksandrovi vojnici nepobedivi. Zašto? Da li zato što su po prirodi bili snažniji i hrabriji od svih svojih neprijatelja? Ne, već zato što ih je vodio Aleksandar. Njihova snaga bila je u njegovom vođstvu. Pod nekim drugim vođom oni bi često bili poraženi. Kad je vojska Unije u panici bežala – napadnuta od neprijatelja kod Vinčestera, prisustvo Šeridana pretvorilo je poraz u pobedu. Bez njega su ljudi bili rulja koja se tresla od straha. S njim na čelu bili su nepobediva vojska. Da ste posle bitke slušali komentare vojnika koji su služili pod ovakvim i sličnim vođama, čuli biste kako se sa svim njihovim radostima prepliću pohvale njihovim generalima. Bili su jaki, jer je on bio jak; bili su nadahnuti istim duhom kojim je on bio nadahnut.

No, naš je vojskovođa Gospod nad vojskama. On se suočio sa najvećim neprijateljem od svih i sam ga pobedio. Oni koji slede Njega, neminovno će pobeđivati. O, kad bi se oni koji tvrde da su Njegovi sledbenici pouzdali u Njega, oni bi, zahvaljujući stalnim pobedama koje bi postizali, uzdizali hvale Njemu koji ih je pozvao iz tame k svojoj čudesnoj svetlosti.

Jovan kaže da onaj koji je rođen od Boga verom nadvladava/pobeđuje svet. Vera se hvata Božje ruke i Njegova velika sila deluje. Kako Božja sila može da deluje u čoveku i ostvari ono što on sam nikako ne bi mogao, niko ne zna da kaže. Bilo bi to isto kao i reći kako Bog može dati život mrtvome. Isus kaže: „Vetar duva gde hoće i fijuk njegov čuješ, ali ne znaš odakle dolazi i kuda ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha“ (Jovan 3,8). Samo Duh zna kako deluje u čoveku da savlada njegove požude i učini ga pobednikom nad ohološću, zavišću i sebičnošću. Nama je dovoljno da znamo da je to učinjeno i da će biti učinjeno u svakome koji više od svega želi da se to ostvari u njemu, i koji se uzda u Boga da će On to učiniti.

Mi ne možemo reći kako je Petar bio osposobljen da hoda po vodi, dok su se oko njega dizali talasi, ali znamo da je, na Gospodnju zapovest, to učinio. Dokle god je svoj pogled držao usmeren na Učitelja, božanska sila ga je osposobljavala da hoda tako lako, kao da se ispod njegovih nogu nalazi čvrsta stena; ali kad se osvrnuo na talase, možda sa osećanjem ponosa zbog onoga što čini, kao da je on sam to činio, obuzeo ga je strah, naravno, i on je počeo da tone. Vera ga je osposobila da hoda po talasima; a strah je učinio da počne da tone pod njima.

Apostol kaže: „Verom padoše jerihonski zidovi kad se sedam dana obilazilo oko njih“ (Jevrejima 11,30 – Čarnić). Zašto je to napisano? „Sve, naime, što je unapred napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utehom Pisma imamo nadu“ (Rimljanima 15,4). Postoji li mogućnost da ikad budemo pozvani da se borimo protiv naoružane vojske i osvajamo utvrđene gradove? Ne, „Jer naša borba nije protiv ljudi od mesa i krvi, nego protiv poglavarstva, protiv vlasti, protiv vladara ovog mračnog sveta, protiv zlih duhova na nebesima“ (Efescima 6,12). Ali, pobede koje su izvojevane verom u Boga, nad vidljivim neprijateljima u telu, zapisane su da nam pokažu šta će vera ostvariti u našem sukobu sa vladarima tame ovog sveta. Božja blagodat, u odgovoru na našu veru, jednako je moćna u ovim bitkama kao i u onima, jer apostol kaže: „Mi, doduše, živimo u telu, ali se ne borimo kako telo hoće; jer oružje našeg vojevanja nije ljudsko, nego je silno u Bogu – da ruši utvrđenja, te rušimo mudrovanja, i svako uzvišavanje koje se diže protiv bogopoznanja i zarobljavamo svaku misao – za poslušnost Hristu.“ (2. Korinćanima 10,3-5 – Čarnić)

Vera nije osposobljavala znamenite ljude iz prošlosti da pobeđuju samo telesne neprijatelje. O njima čitamo da ne samo što „pobediše carstva“, već „izvršiše pravednost, dobiše obećanja“ (Jevrejima 11,33 – Čarnić), i što je najlepše i što najviše od svega ohrabruje, oni „ojačaše od nemoći, postaše jaki“ (stih 34 – Karadžić). Sama njihova slabost kroz veru je za njih postala snaga, jer se Hristova sila/snaga pokazuje u slabosti. Ko će onda podići ikakvu tužbu protiv Božjih izabranika (Rimljanima 8,33)? Bog je taj koji opravdava; a mi smo Njegovo delo, sazdani u Hristu Isusu za dobra dela (Efescima 2,10). „Ko će nas rastaviti od ljubavi Božje? Nevolja li ili tuga? Ili gonjenje? Ili glad? Ili golotinja? Ili strah? Ili mač?“ „Ali u svemu ovome pobeđujemo Onog radi (kroz Onoga – Sinod SPC) koji nas je ljubio.“ (Rimljanima 8,35.37– Karadžić).

Izvor: “Lekcije o veri” A.T.Jones/E.J.Waggoner

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit