Adventisti Čikago

A gde sam ja u svemu ovome?

Bila je zima jedne godine, ne sećam se više koje. Subota posle podne. Sneg je provejavao, bilo je hladno i oblačno. Prolazio sam kroz drvorede jednog sasvim običnog parka sa dvoje svojih prijatelja. Zatim sam zastao, u tišini. Nemo sam posmatrao prizor ispred sebe. Veliki zid od belog kamena, a pored zida ogromne statue četiri čoveka, pored njih, sa leve i desne strane nekolicina manjih kipova pojedinih ljudi.

Prišao sam bliže. Ćutao sam i skupljao utiske koji su nailazili u bujicama. Stajao sam ispred ogromnih statua najvećih junaka reformacije. Kalvin, Farel, Bez i Noks. Sa obe strane, kao dva stražara, stajali su spomenici sa imenima Luter i Cvingli. Bio sam u Parku Reformatora, u Ženevi, Švajcarska.

Imao sam utisak da sva veličina i lepota tih statua, ne može da se uporedi sa stvarnom veličinom tih ljudi i njihovih dela, lepotom njihovih ličnosti i karaktera. Mir na njihovim licima je zadivljujući. Biblija je u ruci svakog od njih, kod Kalvina je otvorena. Stoje svečano, rekao bih skoro gordo i ponosito, ali se ipak u njihovom držanju prepoznaju poniznost i skromnost.

Posmatrajući njihova lica i držanje, shvatio sam jedno, ovi ljudi su radili za Boga.  Iako njihovi životi nisu bili bez mane, i njihova učenja bez zabluda, oni su ipak bili oruđe kojim se Bog poslužio da proširi zaboravljene istine koje su bile od velikog značaja za ono, pa i za današnje vreme. Oni su svojim radom, učenjem i žrtvom prokrčili put istini Jevanđelja. Neustrašivo su stajali za Istinu i bili spremni da umru za nju, za Onoga koji je ta Istina.

Mnogo je velikih likova iz istorije Božjeg naroda koji se dižu poput ovih statua iznad drugih svojim primerom. Oni su nam zaveštali svoje primere neustrašive postojanosti za Istinu. Njihova hrabrost, njihova postojanost, njihova čvrstina i odlučnost, upiru prst u nas danas, u generaciju Novog milenijuma, u generaciju, za koju čvrsto verujem da će završiti delo Gospodnje na ovoj zemlji, i pitaju nas: „Šta je sa tobom? Da li si spreman? Da li si hrabar i postojan? Da li si odlučan i da umreš za Hrista i Njegovu istinu?“

Da li sam? Pitam sam sebe. Ne, ne želim glasno da odgovorim. Ne morate ni vi.  Odgovoriću tiho, samome sebi: „Ti me pripremi Gospode već sad. Daj da nosim onoliko koliko mogu da podnesem.“

Svi smo mi pozvani u sveti posao. Na to nas je pozvao sam Isus u svom velikom nalogu: „Idite po svemu svetu i propovedajte jevanđelje svakome stvorenju.“ Marko 16:15. Mnogi od nas bismo omah poslušali ovaj poziv ako bi sada trebalo da odemo na neko egzotično ostrvo u Tihom okeanu, ili u neku atraktivnu Afričku zemlju, ali Bog nas ne poziva na to. On želi da Njegovu radosnu vest prvo objavimo tu gde živimo. Veliki likovi, o kojima smo govorili na početku, počeli su svoj rad u svojim mestima, u svojim zemljama. Neki od njih nikada nisu prešli granice svoje zemlje, a učinili su ogromno delo vođeni Božjim Duhom. Zar nam to ne govori nešto?

Živimo u Novom milenijumu, mada to i nije tako važno, zar ne? Ništa nam se novo nije dogodilo, ništa se nije promenilo, sve stoji kao i pre. Svedoci smo brzih kretanja u društvu, vrtoglavih promena na svim poljima ljudskog života. Nalazimo se na pragu velike krize, kako na moralnom, tako i na duhovnom polju. A gde si ti u svemu ovome?

Kada je polazio na put za Evropu, u misiju, pionir adventnog dela, J.N. Endrus je rekao: „I sada, kada krećemo napred, predajemo se Božjoj milostivoj zaštiti, i tražimo posebne molitve Božjeg naroda da nas Njegov blagoslov prati u ovom svetom poslu.“

A gde si ti u svemu ovome?

Neka i nas, generaciju poslednjeg vremena, prate molitve Božjeg naroda i Njegov blagoslov u ovom svetom poslu, u ovom kriznom vremenu.

Propovednik Milenko Tanurdžić

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit