Zemlja i njeni (ne)vjerni upravitelji

Naftna mrlja koja se već više od mjesec dana širi Meksičkim zalivom, već je odavno poprimila razmjere ekološke katastrofe. U Meksički zaliv, do sada, procijenjuje se da je iscurilo između 75 i 150 miliona litara nafte.

Prema posljednjim podacima naftna mrlja u zalivu veća je od 10 hiljada kvadratnih kilometara. Što je poređenja radi, otprilike jednako ukupnoj površini pokrajine Kosovo i Metohija.

“Pokvareni dio opreme kriv je za izlijevanje nafte u Meskički zaliv”, izjavio je jedan od čelnika naftne kompanije British Petroleum. U razgovoru za američku televizijsku mrežu ABC Lamar McKay je izjavio kako ne može reći kada bi izvor iz kojeg se nafta izlijeva mogao biti zatvoren, ali predviđa da bi operacija mogla potrajati. “Možete zamisliti kakav je to posao: to je kao da radite operaciju na otvorenom srcu na dubini od 1500 metara, u mraku, sa podmornicama koje kontrolišu roboti“, rekao je McKay.

Za ovo ljeto predviđa se sezona jakih uragana. „Problem je što je ovo eksperiment izazvan ljudskom greškom. Svi želimo da do ovog nije došlo“, rekla je Jenni Evans, profesor meteorologije na Penn State Univerzitetu.

Većina vode izmiješane s naftom leži uz obale Luizijane. Naftna mrlja uticala je i na okolne močvare kao i životinje koje tu žive. Sve je to imalo direktan uticaj i na lokalnu industriju, koja ovisi o ribarima i turistima.

Evans kaže da dolazeće oluje mogu da pomjeraju naftu po površini vode, ali izazvati da se nafta pomiješa s vodom i potone. „Ako će se naftna mrlja pomicati horizontalno, čitava obala će biti zagađena. Ako će se pomjerati vertikalno, imaće efekta na podvodni život“, dodaje Evans.

Drugi naučnici smatraju da će uragani biti jači nego ranije jer će sirova nafta brže zagrijavati vodu i time izazvati stvaranje uragana. CNN-ov meteorolog Chad Meyers predviđa i olujni talas zbog neobične kombinacije uragana i nafte.

Ministar unutrašnjih  poslova SAD Ken Salazar rekao je da nije poznato kada će prestati izlijevanje nafte. “Riječ je o vrlo crnom scenariju. Moguće je da se tek u roku od 90 dana dođe do nečega što bi se napokon moglo  nazvati konačnim rješenjem”.

Pismo bijelom čovjeku

Postoji sačuvan zapis u američkoj istoriji, kada je Indijanski poglavica Seattle poslao pismo 1854. godine američkom predsjedniku u Washington, kao reakciju kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje. To pismo “bijelom čovjeku” nakon više od 150 godina plijeni izrazom i dubokim osjećajem za prirodu i čovjekovu okolinu, neumanjenom snagom te i danas opominje savremenog čovjeka svojom svevremenskom porukom.

„Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu vazduha i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki insekt – sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kruže kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi su oni naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi da kupi našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći da živimo udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate da se sjetite da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja mog naroda. Žubor vode glas je oca, mog oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate da se sjetite i da učite našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca. On otima zemlju od svoje djece. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što mogu da se kupe, opljačkaju, prodaju kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderaće zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda zato jer je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca insekata. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I šta je to život ako čovjek ne može da čuje usamljeni glas divokoze ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

Vazduh je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža vazduh koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate  da se sjetite da je vazduh skupocjen za nas, da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mom djedu dao prvi dah takođe će da prihvati i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da dođe da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postaviću jedan uslov: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljjade raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg voza. Ja sam divljak i ne razumijem kako gvodeni konj koji dimi može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Šta je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će da se dogodi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja sa nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje sebi u lice.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane.

Šta god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo nit u njemu. Šta god čini tkanini čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjećemo.

Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana da otkrije – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete da mislite da ga vi imate kao što želite da imate našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijelog. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jeste prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli takođe trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušićete se u vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlićete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni krajevi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je gušter? Otišao je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.”

Upravitelji Zemlje

Knjiga Početka (1. Mojsijeva), konstatuje našu jedinstvenu vezu sa Tvorcem i naš odnos sa svim ostalim što je stvorio. Sam čin stvaranja odvaja ljudska bića od životinjskog i biljnog svijeta. Božji metod stvaranja Adama i Eve bio je poseban i ličan. Čin stvaranja bio je uveden zajedničkom frazom:”Hajde da načinimo” i “po našem obličju”. Množina ovog posebnog stvorenja  govori mnogo o Božjoj prirodi i svojstvima, dokazanim u jedinstvenosti čovjeka i žene.

Biblijski spisi dalje opisuju Adama i Evu kao pretke i čuvare svega stvorenog. Bog Adamu i Evi nije poklonio Zemlju već im je povjerio, kao i sva njega stvorenja, na brigu i upravljanje. Bile su iskazane odgovornosti za upotrebu ili zloupotrebu svega stvorenog. Za razliku od egocentričnih vjerovanja hedonizma i humanizma, Bog uzdiže ljudska bića u zajednicu kao svoje lične upravitelje. Flora i fauna su smještene na mjesto koje zaslužuju kao  dragocjeni izvori dobara, koji treba da se koriste odgovorno, a ne da im se služi ili da budu obožavani.

Edemski Vrt mora da je oduzimao dah svojom ljepotom, obzirom da je nastao riječju samog Stvoritelja. Međutim, vrt nije bio završen. Bog je pozvao Adama i Evu da mu se pridruže u ulozi stvaraoca i pazitelja time što im je dao odgovornost  da se brinu o vrtu i da ga paze. Oni su bili zaposleni kao upravitelji svega stvorenog.

U posljednje vrijeme vode se mnoge političke rasprave o ekologiji, globalnom zagrijavanju, reciklaži, energiji, očuvanju i zaštiti… Bez obzira na nečiju političku orijentaciju, i kao što pismo Indijanskog poglavice kaže, očigledno je da svi imamo Bogom danu odgovornost da se brinemo o svemu stvorenom kao vjerni upravitelji. Edemski Vrt više nije među nama, a i to malo što je ostalo biće uskoro uništeno. Zahvaljući upravo (NE)vjernim upraviteljima Zemlje, čovjeku i ženi.

Adventistički hrišćani u suboti, kao pečatu stvaranja, vide poziv da iskuse Boga kroz njegova stvorenja, da se osvrnu na djelo njegovih ruku, kao iskaz Njegove ljubavi i otkrivenja Njegovog karaktera.

Bez obzira, ko smo i šta smo, sačuvajmo ono što nam je na čuvanje povjereno. Popularišimo ekologiju, među svojim prijateljima, kroz šetnju u prirodi, biciklizam, paraglajding, speleologiju, planinarenje u Americi, Kanadi, Crnoj Gori, Srbiji… gdje god bili.

U Psalmu 24.1 David objavljuje: ”Gospodnja je zemlja i što je god u njoj, vasiljena i sve što živi na njoj.”


Posted in Zdrav Život

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

*