Adventisti Čikago

Verovati ili ne verovati

Verovati ili ne verovatiU podzemnoj železnici u Londonu, prilikom ulaska voza u stanicu, oglašava se snimljena poruka koja daje upozorenje putnicima u vezi sa razmakom između perona i voza. „Oprezno – prazan prostor!“ – to je fraza koju hiljade slušaju svakoga dana, i koja ih podseća da između mesta gde se nalaze i mesta gde žele da budu postoji prazan prostor. Razmaci su različiti, negde širi, negde uži, što još više podstiče putnike na opreznost. Slično kao i život, zar ne?

Kako premostiti prazan prostor u ličnom životu, a i kada ga premostimo naićićemo na novonastale procepe na našem putu sve do ostvarenja konačnog cilja. Ne padajte u očaj, niste jedini.

Za većinu od nas, život ne pruža ispunjenje u skladu sa očekivanjima. Budimo se, odlazimo na posao, vraćamo se kući i negde u međuvremenu uspevamo da ostvarimo neki društveni kontakt, platimo račune, pospremimo kuću i – opet nazad na posao. A ukoliko nam se posreći, imamo nekoliko zdravih porodičnih odnosa koji nam pružaju ono malo zadovoljstva. Međutim, šta se dešava sa ostalim aspektima našeg života?

U šta verujemo, šta određuje smisao našeg života, kako se nosimo sa bolom? Kako postupamo kada je sve u našem životu izmaklo kontroli? Šta se desilo sa našim međuljudskim odnosima? Zašto nismo zadovoljni? Šta nedostaje našem životu i gde se uklapamo?

Da li ste čuli priču o ludaku koji je u sam osvit dana upalio fenjer i trčeći prema pijaci neprestano vikao: „Tražim Boga, gde je Bog?“ Pošto su mnogi koji su se našli oko njega bili nevernici, njegova vika izazvala je gromoglasan smeh. „Da li se negde zagubio?“, upitao je jedan od prolaznika. „Da nije zaboravio put nazad, poput malog deteta?“, dobacio je drugi. „Da se možda ne krije? Ili nas se možda plaši? Da nije otišao na put ili emigrirao?“ Masa se podsmevala i galamila. Ovaj ludak je uleteo u masu i prostrelio ih svojim pogledom. „Gde je Bog?“ – povikao je – „Reći ću vam. Mi smo ga ubili, vi i ja! Svi smo mi Njegove ubice. Kako nam je to pošlo za rukom?“

Kada čitate ono što je Niče napisao, suština njegove misli postaje jasnija, ali ne samo to već i dilema koj njegova razmišljanja unose. „Bog je mrtav“. Ono što on pod tim podrazumeva jeste da su celokupan temelj na kome počiva Zapad, moral, religija i sva filozofska uporišta zapadnog sveta nestali. A bez toga, u šta ljudi još mogu verovati?  Vera je poljuljana. Ništa više nije ostalo u šta bi se moglo verovati, osim verovanja da ništa više nije ostalo u šta se može verovati.

Evo kako je Niče razmišljao: “Kako smo uspeli da ispijemo more? Ko nam je dao sunđer kojim smo izbrisali celi horizont? Šta smo mislili kada smo ovu planetu odvojili od njenog Sunca? Kuda li se sada kreće? Da li se mi krećemo? Možda konstantno propadamo? Nazad, na stranu, napred, u svim pravcima. Da li i dalje postoji dole i gore? Da mi možda ne lutao kroz beskrajno ništa? Da nije zahladilo?  Da noć ne steže stalno svoj obruč oko nas? Treba li da upalimo fenjere u rano jutro?  Da li još uvek ne čujemo zvuke grobara koji sahranjuje Boga? Da li još uvek ne osećamo miris raspadanja? Bogovi se, takođe, raspadaju. Bog je mrtav. Bog ostaje mrtav, a mi smo ga ubili.”

Zapazite da ovo nije samo zabavna priča, ona ističe nekoliko važnih misl:
•    Potrebna je vera da bismo imali veru.
•    Postoje stvari koje ne možemo potpuno objasniti ni razumeti.
•    Ništa ne bi trebalo da usvajamo sisteme verovanja na slepo, pre nego što ih proverimo i dobro razmotrimo.

Čujte ovu priču koja je napisana da bi ismejala hrišćane ili bilo koji oblik vere. Jedan čovek prvi put odlazi na Mesec. On je pripadnik verske grupe koja veruje da je Mesec načinjen on zelenog sira. Sa površine Meseca, putem radio stanice, javlja se pripadnicima svoje vere i kaže im: “Očigledno, ne deluje kao zeleni sir, ali samo verujte, ja znam da je ipak to.”

Helen Keler je kazala:“Vera je snaga kojom upropašćeni život može ugledati svetlo dana.” A Toma Akvinski sledeće: “Onome ko veruje ne treba objašnjavati ništa, a onome ko ne veruje nije moguće išta objasniti.” Verovati nekome ili nečemu ne predstavlja problem ako dokaz za vas leži u poverenju koju imate u određenu osobu.  Apostol Pavle je zapisao u Jevrejima 11:1 “Vera je pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo, i dokazivanje onoga što ne vidimo.”

Da, vera je sigurna u ono što ne može da vidi. Danas bi trebalo mnogo lakše da shvatimo ovu tvrdnju nego ranije. Šta je pre par stotina ili hiljada godina svet znao o radijaciji, zemljinoj teži, gama zracima, x-zracima, radio talasima, o svetu atoma ili o elektromagnetizmu? Ništa. A opet, sve je to i tada postojalo, samo je bilo nevidljivo; i tada je to bilo stvarno kao što je stvaran svaki do vašeg tela. Ni danas ne možemo da ih vidimo golim okom, niti možemo da ih osetimo ili oslušnemo, okusimo ili dodirnemo. Vera je jedina osnova mog prihvatanja tih pojava.

Isti pristup se može primeniti i u duhovnom sagledavanju vere. Prihvatanje postojanja Boga, koga ne mogu da vidim, temelji se jedino na veri. I što više saznajemo o Njemu, ne samo da možemo da verujemo u Njegovo postojanje već stičemo i poverenje u to duhovno Biće.

Šta se dešava sa verovanjem u Boga? Postoje mnogi razlozi zašto ljudi veruju u Boga. Neki ljudi veruju zato što Ga prepoznaju u lepoti i složenosti prirode koja ih okružuje. Drugi svoju veru temelje na činjenici da jedino u Njemu mogu da nađu smisao života. Ali ima i onih koji veruju u istine i proročanstva Biblije. Sve je to u redu, ali i dalje ostaje pitanje: “Šta to verovanje znači u mom životu? Kakvu promenu verovanje u Boga može da unese u moj život?”

Verovanje u Boga daje smisao samom postojanju. Postoji svrha mog postojanja i razlog zašto se neke stvari dešavaju u životu, dobre ili loše, razumljive kao i one nerazumljive.

Jednog od najčuvenijih književnika dvadesetog veka, Albera Kamija, ideja da sve što se dešava u životu nema nikakvog smisla, svrhe i da je sve to ništa, dovodila je do samog ruba očaja. Za njega je sve postalo besmisleno. Drugim rečima, ukoliko postoji smisao svega kroz šta prolazimo, to je sasvim drugačije nego kad mislimo da sve što nam se dešava u životu nema nikakvog smisla. To je ono što Kami proglašava kao “apsurdnost”.

Dešava se da se u životu osećamo uplašeno, prestrašeno, nesigurno, kada ne shvatamo sve i ne znamo na koju stranu da se okrenemo. I samo nekoliko stihova iz Biblije mogu da nagoveste koliku nam utehu pruža verovanje u Boga.

“Uzdaj se u Gospoda svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svim putovima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.” Priče 3:5.6.

“A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro, koji su pozvani po namerenju.” Rimljanima 8:28.

“Ne prodaju li se dva vrapca za jedan dinar? Pa ni jedan od njih ne može pasti na zemlju bez Oca vašega. A vama je i kosa na glavi sva izbrojana. Ne bojte se dakle; vi ste bolji od mnogo vrabaca.” Matej 10:29-31.

Pozivam vas da verujete u Boga koji je nadahnuo navedene reči. Takva uteha u trenucima kada se osećate potpuno ostavljeni bila zadivljujuća! Saznanje da postoji neko kome je toliko stalo do vas i ko je potpuno zainteresovan za sve ono kroz šta prolazite zaista je nešto divno.

A šta je bilo sa Ničeom? Nikada nije osnovao svoju porodicu, često je lutao od mesta do mesta, živeo po banjama i hotelima. Njegovo zdravlje je bivalo sve lošije i lošije da je na kraju postao ruina koji skoro niko nije mogao da prepozna. Sa 45 godina izgubio je razum, da bi jedanaest godina kasnije umro kao potpuno umno poremećena osoba. Mnogi od nas poput Ničea traže nešto u šta mogu verovati.  Međutim, od našeg izbora u šta ćemo verovati i kome ćemo pokloniti svoje poverenje, puno toga zavisi.

Vera znači imati poverenja u Božje izjave koje smo prethodno naveli; iskusiti ih u svom ličnom životu, verovati da je Bog taj kome je stalo do nas i ko stvarno daje smisao životu.

(Preuzeto iz knjige “Mostovi Života”)

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit