Prije mnogo godina, jedna dobrostojeća porodica odlučila je da krsti svoje novorođenče u odajama svoje palate. Desetine zvanica pojavilo se u svojim najboljim odijelima i odorama da prisustvuju ovoj svečanosti. Malobrojna posluga domaćina bila je preokupirana zahtjevima gazda, pa su gosti kako su stizali odlagali svoju odjeću u omanju sobu pored svečane prostorije koja je odzvanjala žamorom prisutnih. Svi gosti bili su posluženi i ugošćeni na carskom nivou uz sve počasti koje su česte ovoj klasi. Uskoro došlo je i vrijeme za najvažniji čin, radi čega su se ustvari i okupili. Krštenje djeteta.
Ali gdje je dijete? Pitali su se domaćini, posluga i svi prisutni. Djetetova guvernanta pretražila je svaku prostoriju, da bi se uskoro vratila preneraženog lica. Dijete je spavalo na krevetu u sobi pored svečane sale, zatrpano ispod gomile kaputa i krznenih odjevnih predmeta. Najvažnija ličnost svečanosti toga dana bila je zaboravljena, zanemarena i zamalo ugušena!
Teško je potpuno ignorisati ovu priču, naročito kada se šetate ulicama grada tokom ove praznične sezone. Gdje god da se okrenete vidjećete raznobojna svjetla, blještavilo, ukrase i nakit. Kupci pretrpani skupim poklonima, za koje će mnogi odvajati rate redovno mjesecima za otplatu bankovnim kartama i računima. I pritom zaboravimo da se pitamo: „Da li je ovo svrha Božića? Gdje je Dijete čiji rođendan (bez obzira na datum) slavimo?“
Za vrijeme prvog Božića, mudraci s istoka (Matej 2.1) dođoše u Jerusalim tražeći dijete Isusa. Došli su tražeći Onoga koji će postati Spasiteljem svijeta. Danas, ako krenemo u sličnu potragu ulicama i domovima, u mjestima gdje živimo, gdje ćemo da pronađemo Slavljenika?
Cenzurisanje Božića
Mjesec decembar postao je pravo kalendarsko čudo budući da je počeo da raste, pa je svake godine sve duži i počinje sve ranije. Ekonomski i marketinški stručnjaci uvidjeli su da narod neusporedivo više troši u decembru nego u novembru te su jednostavno sa malo božićne muzike, nekoliko lampica i okićenih jelki uspjeli da skrate novembar, i produže decembar. U potrošačkoj groznici koja se u mnogim zapadnim društvima krajem decembra zahuktava, ljudi zaboravljaju pravi smisao ovog praznika – rođenje Isusa Hrista. U pretprazničkoj euforiji dani pojačane molitve se sve više pretvaraju u vreme bjesomučne kupovine po šoping-centrima. Ali za zapadne hrišćanske teologe glavna opasnost koja srozava duhovni smisao Božića nisu samo trgovci. Najjači udar na ovaj veliki hrišćanski praznik dolazi od sve glasnijih zagovornika takozvane „političke korektnosti“. Da ne bi povrijedili vjerska osjećanja Jevreja i muslimana, mnogi britanski i američki gradovi ove zime nisu ukrašeni hrišćanskim simbolima. Božić je pod cenzurom i u državnim školama širom SAD.
Drugi Božić
Za Božić izmjenjujemo darove, pokazujemo se u najboljem svjetlu (samo jedan dan), okupljamo porodicu, a ipak malo ko od nas zna šta uistinu i slavi. Ako pojednostavimo stvari i izostavimo kićenje jelki, okupljanje porodice, darove i hranu, ostaće nam samo činjenica da se 25. decembra (po novom i starom kalendaru) pokušava da proslavi Isusov rođendan. Dakle, Božić, ako bi ga trebalo biti, prije bi morao ličiti na Isusov rođendan u kojem je On centralna ličnost.
Po tome, izgleda da postoje dva Božića. Jedan koji je sasvim komercijalizovan i pretjerivan u jedenju, opijanju i trošenju novca. Drugi Božić, onaj danas manje popularan, obiluje ljubavlju, radošću, miru, nadi i nadasve obožavanju Onog na čije smo rođenje pozvani da proslavljamo (Luka 2.10-14).
Prema Svetom Pismu, pravi Božić je upečatljivo iskazivanje Božje ljubavi ljudima: „Po tom se pokaza ljubav Božija k nama što Bog sina svojega jedinorodnoga posla na svijet da živimo kroza nj. U ovom je ljubav ne da mi pokazasmo ljubav k Bogu, nego da on pokaza ljubav k nama, i posla sina svojega da očisti grijehe naše.” (1.Jovanova 4.9-10).
Isus Hrist je dar Božje ljubavi svijetu. On je došao na ovaj svijet, rođen od djevice, živeći među ljudima na zemlji. Hristos dijete prvog Božića postao je Onaj koji se žrtvovao smrću za grijehe naše i koji je potom vaskrsao silom Božijom. Zato je, kako čitamo u drugom dijelu stiha Rimljanima 6.23: “…dar Božij je život vječni u Hristu Isusu Gospodu našemu.”
Da bismo ovo doživjeli i spoznali Božji dar vječnog života, moramo da primimo Hrista u svoje svakodnevne živote: “A koji ga primiše dade im vlast da budu sinovi Božiji, koji vjeruju u ime njegovo” (Jovan 1.12).
Zašto se zadovoljiti samo komadićem mira?
“… i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.” (Luka 2.14). Kupiti nekome savršen poklon, pripremiti ukusnu večeru, posvetiti vrijeme porodici, iako nas ovo sve čini srećnima, ipak je samo komadić mira. Privremeno ščepati mir, kroz praznične tradicije, iščezne istom brzinom kojom se svjetlo dana pretvori u tamu noći i zora novog dana osvane.
Poslije nekoliko dana, Božić postaje davna uspomena i mi težimo za slijedećim. Često se pomirimo sa time da dobijemo samo komadić mira, a ne vidimo da Bog želi da nam daruje potpun mir.
Kada su anđeli pjevali “…na zemlji mir…” oni su govorili o nečemu što prevazilazi ovozemaljske privremene stvari. O, kada bi ljudska bića danas mogla da prepoznaju ovu pjesmu! Objava koja je tada data, melodija koja se tada čula, razlegaće se do kraja vremena i odjekivati do krajeva zemaljskih. Mir nije samo odsustvo nevolje. Mir koji Bog želi da nam da prevazilazi prolazne ovozemaljske trenutke. Njegovim rođenjem svijet će biti povezan sa Nebom kroz vječnost.
“Ovdje, gdje je Božji Sin živio, patio i umro – ovdje, kada će sve učiniti novim, Božja skinija biće sa ljudima, i živjeće s’njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s’njima Bog njihov. I kroz beskrajne vijekove dok budu hodali u svjetlosti samog Boga, spaseni će ga hvaliti za njegov neizreciv Dar – Emanuila, “S nama Bog.”
Ovo je mir koji smo dobili rođenjem Isusa Hrista! Ovo je pravi smisao Božića! Ovo je mir koji može biti naš ukoliko ga prihvatimo svim srcem, dušom i tijelom!
