Njegovo djelo bilo je dokaz Njegovog božanskog pomazanja. Ljubav, milosrđe i samilost otkrivali su se u svakom činu Njegovog života. Njegovo srce bilo je puno nježnog saučešća prema sinovima ljudskim. On je uzeo čovjekovu prirodu da bi mogao da shvati čovjekove potrebe. Najsiromašniji i najponiženiji nisu se bojali da Mu pristupe. Čak su i mala djeca osjećala Njegovu privlačnost. Ona su voljela da se penju na Njegova koljena i da gledaju Njegovo misaono lice, dobroćudno i puno ljubavi.
Isus se nije ustezao da kaže istinu, ali je to uvijek činio sa ljubavlju. „Dajem vam novu zapovijest, da ljubite jedan drugoga, kao što sam ja vas ljubio, da i vi ljubite jedan drugoga.” Jov. 13.34(E.Č). U svom ophođenju sa ljudima bio je vrlo taktičan, pokazujući im promišljenu i ljubaznu pažnju. Nikad nije bio grub, nikad nije nepotrebno izgovorio neku oštru riječ, nikad nije nanio bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek sa ljubavlju. Žigosao je licemjerstvo, nevjerstvo i bezakonje; ali su se suze osjećale u Njegovom glasu dok je izgovarao svoje oštre prijekore. Plakao je nad Jerusalimom, voljenim gradom, koji je odbio da primi Njega, put, istinu i život. Odbacili su Njega, Spasitelja, a On im je prilazio sa nježnošću punom sažaljenja. Život mu je bio ispunjen samoodricanjem i brižljivim staranjem o drugima. Svaki čovjek bio je dragocjen u Njegovim očima. Iako je uvijek čuvao svoje božansko dostojanstvo, saginjao se sa najnježnijom pažnjom nad svakim pripadnikom Božje porodice. U svakom čovjeku gledao je posrnulu dušu zbog čijeg spasenja je došao.
Takav karakter Hristos je otkrio u svom životu. Bio je to Božji karakter. Iz Očevog srca u stvari potekle su rijeke božanskog sažaljenja, koje su se pokazale u Hristu, i izlile se na sinove ljudske. Isus, nježni, milostivi Spasitelj, bio je stvarno Bog koji se „javi u tijelu“ 1. Tim. 3.16(DK).
