Adventisti Čikago

Ikone: Crkva naspram Svetog Pisma

Ikone: Crkva naspram Svetog Pisma

Prema jednoj od definicija, Ikona (gr. εἰκών – slika, obraz, predstava) je slika na drvetu, platnu ili kamenu sa likom Isusa Hrista, Bogorodice, drugih svetitelja, anđela ili drugih događaja vezanih za istoriju crkve i Sveto pismo. Prisutne su u svim pravoslavnim hramovima, gde se postavljaju na ikonostase i zidove. Ikone se ugrađuju u razvijeni ikonostas po određenim crkvenim kanonima.

Prema pravoslavnom učenju, u kome se čuva ovaj način opštenja sa Hristom koji je „ikona Božja”, dvodimenzionalni likovi Sina Božjeg, Bogorodice, anđela i svetitelja „nisu ukras nego vizuelno saopštavanje nevidljive božanske stvarnosti”.

Molitve na Nedelju pravoslavlja, koja se na taj način služi jedanput godišnje, sećanje su na dramatičnu borbu i pobedu koju su učitelji pravoslavlja i tada jedinstvene hrišćanske crkve, u 8. veku, odneli nad – ikonoborcima, protivnicima ikone.

Pravoslavne crkve i do danas slave Nedelju pravoslavlja ili Čistu nedelju – kraj prve nedelje strogog Vaskršneg posta i dan koji se u hrišćanstvu slavi kao uspomena na pobedu poštovanja ikona.

U većini pomesnih pravoslavnih crkava ikone se iznose i nose oko hramova, a često i kroz ulice u litijama. Obred se završava molitvom za mir i jedinstvo u crkvi i povratak onih koji su „odstupili od pravoverja i pravoslavlja koje čuva prvobitnu hrišćansku dogmu, gde spada i poštovanje ikone koja je vizuelna interpretacija Svetog pisma“ – veruje pravoslavna crkva.

Ikonoborstvo

Međutim, bilo je i onih koji nisu delili isto mišljenje, Ikonoborci. Ikonoborstvo je verski pokret protiv ikona, freski, kipova, relikvija i drugih vizuelnih predstava i verskih objekata u okviru sopstvene religije. Tokom istorije se uglavnom javljao u judaizmu, hrišćanstvu i islamu. Ikonoborci najčešće smatraju da je klanjanje ikonama idolopoklonstvo.

U istočnom hrišćanstvu se ikonoborstvo javilo u 6. i 7. veku, da bi tokom jednog perioda u 8. veku postao državnom politikom Vizantije. Na Sedmom Vaseljenskom Saboru 787. godine u Nikeji ikonoborstvo osuđeno kao jeres, a ikone su ponovo uvedene kao predmet poštovanja. Tokom hrišćanske reformacije u 16. veku u Evropi, ponovo se javio pokret ikonoborstva među protestantima koji su iništavali verske slike i objekte.

Mnogi hrišćanski vernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, verujući kako će im molitve biti delotvorne – što su neki tumačili kao nastavak paganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona) koje traju među hrišćanima i do dana današnjeg.

Pravoslavna crkva uči da je; „ikona mesto blagodatnog prisustva, Hristove pojave (a dalje Bogorodice, svetaca, uopšte onih koji se na ikonama pojavljuju) radi molitve njemu. Vernik se moli pred Hristovom ikonom kao pred samim Hristom, koji je pred njim u Svojoj ikoni.

Potreba da se pred sobom ima ikona proističe iz konkretnosti religijskog osećnja, koje se ne zadovoljava samo duhovnom kontemplacijom, nego traži i neposrednu, opipljivu blizinu, kao što je to prirodno za čoveka sačinjenog od duše i tela.

Poštovanje svetih ikona zasniva se na samoj sadržini lica ili dogadjaja na njima predstavlljenih, nego i na veri u ovo blagodatno prisustvo koje daje Crkva na osnovu osvećenja ikone. U osvećenju ikone imamo molitvoslovlje kojim se ustanovljuje veza izmedju prvoobraza i obraza, predstavljenog i predstave. Kroz osvećenje u ikoni Hrista zbiva se mistični susret sa Hristom onoga koji se moli. A ovo važi i što se tiče ikone Bogorodice i svetaca koji u svojim ikonama kao da nastavljaju život na zemlji u svojim pojavama.

Snagom ovog blagodatnog prisustva kroz ikonu se može pružiti pomoć, koja kao da dolazi od samih onih koji su na njoj predstavljeni, i u tom smislu, principijelno, svaka ikona koja je dobila svoju silu, to jest koja je osvećena, jeste čudotvorna.“

No, nasuprot ovoj tvrdnji na oko 180 stepeni, stoji 2. Božija zapovest: „Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene; A činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.” 2.Moj.20.4-6.

Crkveno učenje i Biblijsko učenje

Strašna je suprotnost između onoga što govori Bog i onoga što crkva uči!

Zašto je tako stroga ova zapovest? “I progovori Gospod k vama isred ognja; glas od riječi čuste, ali osim glasa lika ne vidjeste; I objavi vam zavjet svoj, koji vam zapovjedi da držite, deset riječi, koje napisa na dvije ploče kamene. Zato čuvajte dobro duše svoje; jer ne vidjeste nikakoga lika u onaj dan kad vam govori Gospod na Horivu isred ognja, Da se ne biste pokvarili i načinili sebi lik rezan ili kaku god sliku od čovjeka ili od žene, Sliku od kakoga živinčeta koje je na zemlji, ili sliku od kake ptice krilate koja leti ispod neba; Sliku od čega što puže po zemlji, ili sliku od kake ribe koja je u vodi pod zemljom; Pazite da ne zaboravite zavjeta Gospoda Boga svojega, koji učini s vama, i da ne gradite sebi lika rezanoga, slike od koje god tvari, kao što ti je zabranio Gospod Bog tvoj.“ 5.Mojsijeva 4,12.15-18,23.

Nemački teolog Hans Hajnc piše: “Pošto je Bog sasvim drugačiji u odnosu na nas, ne može se ni prikazivati.“ Isus Hristos kaže: „Bog je duh, i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se moleJovan 4,24. Čovek ovde dodiruje samo srce istinske religije: Bog nije na raspolaganju, On je druga dimenzija „Koji sam ima besmrtnost, i živi u svjetlosti kojoj se ne može pristupiti, kojega niko od ljudi nije vidio, niti može vidjeti, kojemu čast i država vječna. Amin.” 1.Tim. 6,16. On nije ljudska projekcija. On stoji iznad sveg ljudskog mišljenja i delanja “Jer misli moje nijesu vaše misli, niti su vaši putovi moji putovi, veli Gospod“ Isaija 55,8. Kao Sveti, Nevidljivi, kao Bog koji se otkriva kroz Reč” Hans Heinz:Radikale VVeraenderungen stehen bevor,Advent-Verlag,Zuerich 1991,p.93.

Pogledajmo crkveno učenje o ikonama u svetlosti drugih biblijskih stihova!

Crkva uči: Vernik se moli pred Hristovom ikonom kao pred samim Hristom, koji je pred njim u Svojoj ikoni.

Biblija kaže: “Kad smo dakle rod Božij, ne treba da mislimo da je Božanstvo kao ikone zlatne ili srebrne ili kamene, koje su ljudi majstorski načinili po smišljanju svome.” Dela apostolska 17,29.

Crkva uči: Potreba da se pred sobom i sa sobom ima ikona proističe iz konkretnosti religijskog osećanja, koje se ne zadovoljava samo duhovnom kontemplacijom, nego traži i neposrednu, opipljivu blizinu, kao što je to prirodno za čoveka sačinjenog od duše i tela.

Biblija kaže: “Ali ide vrijeme, i već je nastalo, kad će se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoće takovijeh bogomoljaca. Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole.” Jovan4.23,24.

Crkva uči: Kroz osećanje u ikoni Hrista zbiva se mistični susret sa Hristom onoga koji se moli.

Biblija kaže: “A koji drži riječ njegovu, u njemu je zaista ljubav Božija savršena; po tom poznajemo da smo u njemu.” 1.Jovanova 2,5

Istorijsko poreklo ikona

“Umetnička domovina ikone je drevni Egipat (naročito pogrebni portreti jelenističke epohe).Vizantija, nastavnica i naslednica Jelade, jeste domovina hrišćanskog ikonopisa; ovde je on imao nekoliko perioda rascvata. Odatle je ikonopisna umetnost prešla u balkanske zemlje i Rusiju, gde je dostigla svoj najviši razvoj oko XV veka u Moskvi i Novgorodu.” Sergej Bulakov:pravoslavlje, Književna zajednica Novog Sada,Novi Sad 1991,p.213.

“Kanonsko poštovanje ikona zasniva se na odlukama VII vaseljenskog sabora” – piše Bulgakov u pomenutoj knjizi (p.208). A ovaj sabor je održan u Nikeji daleke 787.godine, ali daleke u odnosu na Hrista i apostole. Apostolu Pavlu nije bio potreban mistični susret sa Hristom u ikoni. On piše: “Jer po vjeri živimo a ne po gledanju.” 2.Korinćanima 5,7.

Poslednje reči crkve bile su: Svaka ikona koja je dobila svoju silu, tj. koja je osvećena, jeste „čudotvorna“.

Međutim poslednju reč, mi adventisti verujemo, ipak ima Biblija: “Šta pomaže rezan lik što ga izreza umjetnik njegov? šta liven lik i učitelj laži, te se umjetnik uzda u djelo svoje gradeći nijeme idole? Teško onome koji govori drvetu: preni se! i nijemu kamenu: probudi se! Hoće li on učiti? Eto, obložen je zlatom i srebrom, a nema duha u njemu.” Avakum 2,18.19.

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit