Prije par dana Savezni sud u San Francisku proglasio je neustavnom zabranu tzv. homoseksualnih brakova u Kaliforniji, donesenu nakon referenduma 2008. Sudija Vaughn Walker, inače i sam otvoreni homoseksualac, rekao je u presudi na 136 stranica da su protivnici zabrane “velikom količinom dokaza” pokazali da ona krši prava na ravnopravnu zaštitu zagarantovana američkim ustavom.
Zabrana koju su izglasali građani Kalifornije, a poznata kao Prijedlog 8 (Proposition 8), odnosno ustavni amandman kojim se zabranjuju tzv. istopolni brakovi, i dalje ostaje na snazi, barem privremeno dok se slučaj ne preda višem sudu, te homoseksualci bez obzira na presudu, makar zasada, neće do daljnjeg moći da stupaju u brak.
Guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger, koji lično podupire homoseksualne brakove, rekao je da odluka “potvrđuje punu zaštitu za koju vjerujem da svako zaslužuje”.
Presuda je velika prekretnica u javnoj debati koja je podijelila Amerikance. Pristaše prava homoseksualaca vide tu pravnu bitku kao borbu za jednaka prava svih, dok protivnici smatraju istopolne brakove prijetnjom tradicionalnoj instituciji porodice.
Šta društvo misli o homoseksualnosti
Otkad postoji čovječanstvo, ljudi znaju da djela koja se protive prirodnom zakonu sa moralnog stanovišta ne mogu biti prihvatljiva. Takva su djela bila oduvijek osuđivana od društva u cjelini, te su u većini zemalja bila i kažnjiva po zakonu.
Tako je, na primjer, u Sjedinjenim Državama još i danas najviša kazna za zoofiliju (seksualni odnos sa životinjom) zatvorska kazna doživotna. Nekrofilija (seksualni odnos sa leševima) i zoofilija oduvijek su se smatrale nemoralnima naprosto zato što se protive prirodnom zakonu, koji je i dalje usađen u srcu i mislima normalnih ljudi.
Prirodnom zakonu, ništa manje protivi se i homoseksualnost (fizička privlačnost ka osobi istog pola), te stoga spada u istu kategoriju sa nekrofilijom, zoofilijom, pedofilijom i drugim polnim izvitoperenim nastranostima. Mnogi ljudi i žene i bez vjerskog vaspitanja znaju da je homoseksualni čin neprirodan, pa stoga i nemoralan.
Ali ne misle svi tako. U kontroverznom intervjuu kojeg je dao za časopis „Parade“, britanski muzičar i homoseksualac Elton John, braneći svoju seksualnu orjentaciju, otišao je toliko daleko da je izjavio da je i sam Isus bio homoseksualac.
“Smatram da je Isus bio osjećajan, super inteligentan homoseksualac koji je razumio ljudske probleme. Dok je bio prikovan za krst oprostio je ljudima koji su ga na taj krst i stavili. Isus želi da i mi budemo puni ljubavi i praštanja. Nije mi jasno zašto su ljudi tako okrutni. Pokušajte da budete lezbejka na Bliskom Istoku – bolje bi bilo da se odmah ubijete”, izjavio je Elton John.
U istom se intervjuu osvrnuo i na svoje bivše seksualne partnere, te veze koje su bile protkane narkomanskim zavisnostima. “Gotovo svaka moja veza jednim se dijelom bazirala na drogama. To nikada ne može da uspije. Ali uvijek sam morao da budem sa nekim, bio on dobar ili loš, jer se inače ne bih osjećao ispunjeno. Za neke ljude gram kokaina traje cijeli mjesec, ali ne i za mene. Ja sam konzumirao koliko sam mogao, ali to nikada nije bilo dovoljno. Na kraju dana imao sam gadnu glavobolju i ništa drugo”, dodao je Elton.
Pjevač je priznao i da je dugo vremena sponzorisao svoje mlađe ljubavnike, no to nikada ne bi potrajalo dugo. “Uvijek sam birao mlađe od sebe. Želio sam da ih obaspem ljubavlju. Vodio bih ih po svijetu, pokušao edukovati. Jedan za drugim dobijali su Cartier satove, Versace odijela, možda i poneko sportsko auto. Nisu bili zaposleni, već su živjeli na mojoj grbači. To sam radio vrlo često. Nakon šest mjeseci umirali bi od dosade i mrzili me iz dna duše jer sam ih odvukao od njihovih uobičajenih života i oduzeo im samopoštovanje, iako mi to nikada nije bila namjera”, ispričao je John.
I kada se osvrnemo na izjavu homoseksualca, nametne nam se i pitanje: Pa zašto onda danas homoseksualnost i pored ovakvih neistina o samom Bogu sve više dobija podršku čak i od heteroseksualaca i pa nekih koji sebe nazivaju hrišćanima? I zašto sve više zemalja se trudi da legalizuje brak između homoseksualaca? Da li na koncu, možemo da očekujemo da će se logičnim redoslijedom, nakon institucionaliziranja homoseksualnog braka, otvariti vrata i čitavom “karnevalu novih brakova” – poligamnom, pedofilnom, incestuoznom i zoofilnom? Kuda ide ovaj svijet – Sodoma i Gomora?
Žalosno, ali treba reći da čak i mnogi „hrišćani“ (izuzimam Hristove sljedbenike) smatraju da homoseksualci imaju pravo na svoj stil života, jer to pravo tobože izvire iz demokratskog poretka slobodnog društva, u ovom slučaju američkog Ustava. Prema tome onda svako ima pravo da živi svoj život po svojoj volji, i društvo ne smije nikome da nameće svoje moralne norme. Ali pitanje je da li je i takav Ustav iznad naroda? Da li u svom nedostatku (ako ga ima) treba da stoji iznad moralnog zakona i onih kojima isti treba da služi? Oni koji razmišljaju „Gej je O.K.“, prema istom nazovi „demokratskom poretku slobodnog društva“ trebaju da budu spremni, da legalizuju i “brak” napr. između muškarca i koze! Vodeći se istim stavom, da svako ima pravo da živi prema svom izboru slobodne volje, zašto bi onda u ovom slučaju pravili iznimku?
Šta je zapravo homoseksualnost?
Najčešća odbrana homoseksualaca glasi: „Takav sam se rodio. Kao prvo, sama me je priroda takvog stvorila, pa je homoseksualnost normalna pojava, a prirodne pojave se ne mogu protiviti prirodnom zakonu. A kao drugo, budući da je homoseksualnost prirodna pojava, društvo treba homoseksualcima priznati sva prava kao i drugim građanima.“
Mnogima će ovaj argument zazvučati razborito, no već kratkom analizom otkrivamo da je isti subjektivne, a ne objektivne prirode, da se temelji na emocijama, a ne na nauci. Teško je zdravim razumom prihvatiti da se neko rodio kao homoseksualac, jer seksualni osjećaji počinju da se javljaju tek u pubertetu. Polna se privlačnost u velikoj mjeri oblikuje kognitivnim putem – to što neki oblik tijela, pokret, pozu, način odijevanja, miris i tako dalje, smatramo ili ne smatramo polno poticajnim, nije posljedica našeg samo biološkog sistema. Ipak, sve da i postoji genetska predispozicija za homoseksualnost, ona nipošto ne bi opravdala homoseksualni čin, baš kao što ni genetska sklonost alkoholizmu ne opravdava pijanstvo, ni predisponiranost pedofiliji zlostavljanju djece. Ako bi alkoholičar slijedio logiku homoseksualca i on bi mogao da kaže: Takav sam se rodio, priroda me takvog stvorila, pijanstvo je prirodna pojava, pa neka društvo prihvati moj stil života. Istu bi priču mogli pričati i oboljeli od pedofilije.
Homoseksualnost je bolest, baš kao što su to i alkoholizam i pedofilija. I kao prema svim bolesnicima, hrišćani i prema homoseksualcima trebaju se odnositi sa razumijevanjem, sa samilošću i strpljenjem. Homoseksualnost je bolest i može se izliječiti. Homoseksualci, kao i svi bližnji, zaslužuju našu ljubav, jer priznajmo ni mi nismo sasvim bezgrešni. Međutim sam homoseksualni čin treba uvijek da doživi osudu, jer je to gad i grijeh protiv Boga, prirode i ljudi.
Homoseksualnost i Biblija
Homoseksualno ponašanje nailazi na vrlo oštru osudu kako u Starom, tako i u Novom zavjetu. U knjizi Postanka (1. Moj. 19. poglavlje) Bog je zatro Sodom i Gomoru zbog homoseksualnosti, a to potvrđuje i 7. stih Judine poslanice. Levitski je zakonik u tom pogledu sasvim jasan: “S muškarcem ne lezi kao sa ženom; gadno je.“ i „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica; da se pogube; krv njihova na njih.” (Lev 18,22; 20,13). U Poslanici Rimljanima homoseksualno se opštenje naziva “sramnim strastima”, a apostol Pavle zapisao je “oni znaju Božiju pravdu – da oni koji tako šta čine zaslužuju smrt, pa ipak ne samo što to čine, nego odobravaju i drugima koji čine.” (Rim. 1,26-32). Dalje isti apostol upozorava da ljudi koji se odaju homoseksualnim strastima neće uživati Carstva Božjeg: „Ili zar ne znate da nepravedni neće naslijediti carstva Božijeg? Ne zavaravajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekušci, ni pederasti, ni kradljivci, ni gramžljivi, ni pijanice, ni opadači, ni razbojnici neće naslijediti carstva Božijeg.“ (1. Kor. 6,9-10 Čarnić). I pored jasne osude homoseksualnog čina, neki „hrišćani“, da opravdaju svoju nastranost, ipak pokušavaju na svoj način da tumače Bibliju. U nekim hrišćanskim denominacijama za pastore postavljaju zagovaratelje homoseksualnosti, a u Anglikanskoj je crkvi prije nekoliko godina bio postavljen za biskupa čovjek koji živi u homoseksualnom “braku” i javno zagovara takav način života.
Homoseksualni odnosi za Tvorca su primjer seksualnog grijeha koji izopačuje naš identitet seksualnih bića, isto kao što idolopoklonstvo izopačuje naš identitet stvorenih bića. Homoseksualno ponašanje je revoltirajuće, ne zbog toga što heteroseksualci misle tako – oni imaju svoju prljavštinu kojom se moraju baviti (Rim. 2,22) – već zbog toga što u okvirima polnosti sadrži revolt protiv Boga i Njegovog plana za čovječanstvo.
Teološki gledano, homoseksualne tendencije su jedna od poslijedica pada u grijeh ljudske rase, koji smo svi osjetili i koji uzrokuje brojne fizičke i mentalne poremećaje, uključujući mamljenje na grijeh, za koje pojedinac ne mora biti direktno odgovoran. Na primjer, svaka osoba u određenoj formi biva kušana u pogledu sebičnosti. Iako većina ljudi i žena nisu direktno odgovorni za sklonost ka sebičnosti, svi smo odgovorni za ono šta ćemo sa takvom tendencijom uraditi. Isto je i sa sklonošću prema homoseksualnosti, koja ne mora uvijek biti rezultat svjesno donesenih odluka, već je često posledica drugih spoljašnjih faktora.
Međutim, bez obzira da li neko polazi sa stanovišta da je homoseksualna orijentacija lična odluka, ili nesvjesno stečena navika zahvaljujući socijalnim ili psihološkim činiocima, stav ovog članka jeste da je svaka takva osoba odgovorna za homoseksualnu aktivnost koja se na osnovu Biblije smatra nemoralnim činom.
Stav Crkve
Hrišćanska Adventistička Crkva se protivi istopolnoj seksualnoj praksi. Adventisti smataju da Biblija stalno ističe model heteromonogamije kao jedini ispravni model i svaka seksualna veza izvan ovog okvira protivi se Božjem originalnom planu.
Ipak, kao hrišćani i kao crkva moramo napraviti razliku između tendencije i stila života. Ne možemo da tvrdimo da će sa promjenom života i prihvatanjem Božje volje osoba koja ima homoseksualne sklonosti izgubiti svaku takvu želju i da neće biti iskušenja na seksualnom planu, u odnosu na osobe istog pola. Kao što su heteroseksualne osobe u opasnosti da padnu u iskušenje da se bave požudnim mislima, tako i homoseksualne osobe, i pored prihvatanja Božje volje, mogu imati iskušenja i homoseksualne tendencije. Istovremeno, kao hrišćani vjerujemo da Bog može da promijeni ono što svijet ne može, i u životu homoseksualaca i u životu heteroseksualaca.
Osoba koja ima homoseksualne tendencije neće prije biti isključena iz carstva Božjeg od osobe koja pada u iskušenje da ispolji sebičnost, ljutnju, ili da ogovara. Svi se moramo oduprijeti iskušenju da reagujemo podležući griješnim impulsima. Kao što Pavle kaže: „I ovakovi bijaste neki, nego se opraste i posvetiste i opravdaste imenom Gospoda našega Isusa Hrista i Duhom Boga našega“ (1. Kor. 6,11).
Resursi: „Kršćanstvo – Moral i etika“ Ivan Poljaković, „B92 Internet izdanje“, Sveto Pismo Daničić-Karadžić/Emilijan Čarnić.
