Adventisti Čikago

Da li znate kada je kraj?

Eli Visel, jevrejski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za mir, napisao je preko 40 knjiga. U svojoj knjizi „Noć“, opisuje kako su nacisti deportovali sve Jevreje iz rumunskog gradića Siget, u Transilvaniji, za Aušvic. Među deportovanim Jevrejima bili su on i njegova porodica, otac, majka i mlađa sestra.

Kao i svaka priča koja se bavi stradanjem Jevreja tokom Drugog svetskog rata, i ova je potresna. U mnogome zato što Eli zalazi duboko u pitanja ljudske duše, vere u Boga, sumnje, i potrebe za samoodržanjem pri čemu će onaj koji se bori za goli opstanak otupeti za druge oko sebe, pa čak i za svoje najmilije. Međutim, knjiga prikazuje i one pojedince koji su u najgorim uslovima ostajali čovečni, pažljivi, verni i spremni na žrtvu zbog drugog.

Jedan detalj u knjizi „Noć“ posebno me je ostavio u čuđenju. Naime, živeo je u njihovoj četvrti čovek po imenu Mojše „Crkvenjak“ – niko ga i nije znao po prezimenu, samo po nadimku. Doselio se u Siget od nekud i tu ostao. Bio je vesele naravi, šalio se, pevao, nikome nije smetao; sklanjao se ljudima sa puta. Fizički, više je ličio na klovna nego na čoveka, i to ga je činilo simpatičnim, skoro smešnim. Bio je prilično siromašan, ali je dobro poznavao religiju i duhovna pitanja.

Jednoga dana, svi stranci Jevreji bili su proterani iz Sigeta, a među njima i Mojše.  Strpani u vagone za prevoz stoke od strane mađarske policije, tiho su plakali, kao i njihovi sugrađani koji su ih bespomoćno posmatrali. Voz je otišao u nepoznatom pravcu.

Nakon nekog vremena, na iznenađenje svih, u gradić se vratio Mojše, i počeo je da deli svoju priču sa drugima. Pričao je šta se dogodilo njemu i njegovim saputnicima.  Prešli su granicu Mađarske, a zatim i Poljske, i tu ih je preuzeo Gestapo. Potom su ih kamionima odvezli do šume gde su ih naterali da iskopaju prostrane rovove u zemlji, a kada su završili sa svojim poslom, Gestapo je započeo svoj posao.

Bez imalo milosti ili žurbe, počeli su da pucaju u zatvorenike koji su prilazili rovu jedan po jedan pognutih glava, nudeći svoje vratove. Bebe su bacali u vazduh i pucali u njih mašinkama kao u leteće mete. Bilo je to u šumama Galicije, blizu Kolomaja. Mojše „Crkvenjak“ je nekako izbegao smrt. Čudom, kako je tvrdio. Bio je ranjen u nogu i ostavljen s mrtvima.

Dan za danom, noć za noći, išao je od jevrejske kuće do kuće pričajući svoju priču o Malki, mladoj devojci, koja je ležala umirući tri dana, i o Tobiju, krojaču koji je molio da ga ubiju pre nego što će pobiti njegove sinove.

Mojše više nije bio isti. Radost iz njegovih očiju je nestala. Nije više pevao. Nije više spominjao Boga ili Kabalu. Pričao je samo o onome što je video. Ali ljudi su odbijali da veruju u te bajke, i odbijali su da slušaju. Neki su pričali da on želi njihovo sažaljenje, da je izmišljao stvari. Drugi su tužno vrteli glavama misleći da je poludeo.

Ali Mojše je plakao i molio: „Jevreji, čujte me! To je sve što tražim od vas. Ne novac.  Ne sažaljenje. Samo me saslušajte!“ – nastavljao je da glasno vapi u sinagogi između molitava.

Niko mu nije verovao! Ni oni koji su mu bili najbliži.

Govorio im je u očaju: „Vi ne razumete. Spasen sam čudom. Uspeo sam da se vratim. Odakle mi snaga? Želeo sam da se vratim u Siget i da vam opišem svoju smrt da bi ste se spremili dok je još vremena. Život? Ne marim više za život. Ja sam sam. Ali želeo sam da se vratim da bih vas upozorio. Samo me niko ne sluša…“

Bio je to kraj 1942. U proleće 1944. došli su Nemci u njihov gradić, i nakon nekoliko sedmica svi Jevreji su bili deportovani stočnim vagonima u Aušvic, gde ih je većina stradala u krematorijumima, od posledica teškog rada, ili jednostavno loše ishrane i veoma teškim životnih uslova. Eli Visel je preživeo čudom, dečko u svojim tinejdžerskim godinama, da bi nam preneo svu strahotu holokausta i genocida nad jednim narodom. A samo da su poslušali Mojšea „Crkvenjaka“!

Čitajući ovu knjigu, a posebno opisani događaj, moje misli su otišle u Sveto pismo i reči apostola Pavla: „A za čase i vremena, braćo, nije potrebno da vam pišem, jer sami znate jamačno da će dan Gospodnji doći kao lupež po noći.  Jer kad kažu: mir je i nema se šta bojati, onda će iznenada napasti na njih pogibao kao bol na trudnu ženu, i neće uteći“ 1. Solunjanima 5:1-3. 

Apostol ovde govori o efektu iznenađenja jer će ljudi zanemariti znake kraja i opomene onih koji budu upozoravali na kraj. Ruku na srce, ako ste hrišćanin koji čita Bibliju, onda ste upoznati sa upozorenjima i znacima kraja. Ako ne čitate i ne slušate reči opomene, nećete biti u stanju niti da prepoznate znake, a još manje da prepoznate poruku onih koji opominju da je kraj blizu. To je bio slučaj i sa nesrećnicima iz Sigeta u Transilvaniji. Jednostavno nisu slušali onoga ko je dobro znao šta ih čeka ako ne poslušaju opomenu.

Jedna od mojih tetaka me je jednom pitala šta Biblija kaže o kraju sveta. Iznenađen njenim pitanjem, počeo sam da joj govorim o znacima kraja, da bi me ona prekinula rečima: „Nemoj više da mi pričaš! Neću da znam. Što manje znam to mi je bolje!“  Moje iznenađenje je bilo još veće jer je preda mnom bila osoba koja ne želi da zna da „gori kuća u kojoj se nalazi“! I takvih je mnogo. I to je tragedija samoobmane!

Pavle dalje nastavlja: „Ali vi, braćo, niste u tami da vas dan kao lupež zatekne.  Jer ste vi svi sinovi videla i sinovi dana: nismo noći niti tame. Tako dakle da ne spavamo kao i ostali, nego da pazimo i da budemo trezni. Jer nas Bog ne postavi za gnjev, nego da dobijemo spasenje kroz Gospoda svojega Isusa Hrista“ 1. Solunjanima 5:4-9.

Oni koji slušaju, čitaju, proučavaju, razmišljaju o onome što dolazi, nazvani su „sinovi videla i sinovi dana“. Oni će prepoznati upozorenja i jasne naznake da je kraj blizu, i ne moraju propasti. To je poruka apostola Pavla, a bila je to poruka i Isusa Hrista. On sam je na mnogo mesta dao upozorenje o kraju i potrebi da se prepoznaju znaci kraja: „Tako i vi kada vidite sve ovo, znajte da je blizu kod vrata.“ Matej 24:33

Pozivam sve koji čitaju ove redove da razmisle o vremenu u kojem živimo. Znaci su toliko jasni da jednostavno ne mogu da budu ignorisani. Ne zatvarajte svoje oči; ne zapušavajte svoje uši za upozorenja; kraj je blizu! A kada dođe do toga, biće samo dve opcije – spasenje ili propast! Danas je vreme da izaberemo između te dve mogućnosti; treća ne postoji!

Propovednik Milenko Tanurdžić


VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit