Adventisti Čikago

Crkva je polje u kojem zajedno rastu i pšenica i kukolj

Isus je često svojim slušaocima o carstvu Božjem govorio u pričama i na takav im način pokušavao približiti stvarnost tog neizmjernog Božjega dara čovjeku.

Isus u ovoj priči, o kukolju i pšenici upozorava da je Bog stvorio dobar svijet, a zlo koje je prisutno u svijetu, plod je čovjekovog pogrešnog izbora. Ali Bog ima svoju logiku koja je bitno drugačija od one naše ljudske. Bog ne želi kukolj tek tako da iskorijeni, nego mu daje novu životnu priliku, jer Isus nije došao da osudi čovjeka, nego da mu pruži spasenje.

U svemu ovom pokazuje se nevjerovatna strpljivost i ljubav blagodatnog Boga, koji je do posljednjeg trena spreman da čeka na čovjeka, svoje stvorenje, i uvijek mu iznova daje priliku da se obrati i napravi totalni zaokret u svom životu – okrenuvši se prema Njemu, Bogu, svome Stvoritelju. Upozorenje da se kukolj ne čupa prije vremena – plod je Isusove želje da zaštiti čovjeka prije svega od njega samog. Zašto? Upravo zbog njegove sljepoće, što nerijetko, ne umije da razlikuje dobro od zla – prozivajući dobro zlim i zlo dobrim.

Većini je manje-više dobro poznato kako se čiste polja pšenice i kako se na takav način pripremaju za nove usjeve – plodove. Najprije se pokosi sva pšenica, a onda se ostatak ,kukolj, koji je suvišan, zapali. Ali čovjek u svojoj sljepoći, vođen krivim motivima, želeći da se obračuna sa zlom, kukoljem, nazivajući čak taj obračun u ime Božje, može vrlo lako zasljepljen, prije nego što je pokosio pšenicu, da užeže kukolj. Tada, neizbježno stradavaju i velika polja s obilnim plodovima pšenice – stradaju nevini, ni krivi ni dužni ljudi, a mi smo bili uvjereni da smo pozvani da istjeramo pravdu. Zato Isus i upozorava da ne čupamo kukolj „A on im reče: ne, da ne biste skupljajući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu“ (Mat. 13:29 E.Č.).

Poruka je, takođe, da je samo Gospod gospodar života i da čovjek ne smije ni pod razno preuzeti na sebe odgovornost sudije o nekom drugom čovjeku i njegovoj sudbini. Jer čovjek vrlo lako, a da toga ni svjestan nije, postane zasljepljen izgoneći pravdu, vođen mržnjom i netrpeljivošću prema tom drugom čovjeku i umjesto pravde počne progoniti onoga koji je počinio nepravdu, a da ni ne pomisli dati mu šansu za popravljanje. I onog trenutka kada ga ‘uništi’ povjeruje da je pravda zadovoljena – pritom zaboravljajući onu: „Jer je meni milost mila a ne žrtva, i poznavanje Boga većma nego žrtva paljenica“ (Os. 6:6 D.K.).

Priča o kukolju i pšenici govori koliko samo Bog ima strpljenja i ljubavi s nama grešnicima: „Ali ti, Gospode, Bože milostivi i blagi, strpljivi i bogati dobrotom i istinom“ (Psal. 86:15 D.K.). I najposlije, svi smo mi u očima drugih, nekad pšenica, a nekada kukolj. Budući da i sami želimo da nama neko drugi pruži priliku za popravljanje, pružimo je onda i mi drugome. Ono što je Bog nama dao kao sredstvo u borbi protiv kukolja jeste molitva. Čovjek se nikada ne bi smio postavljati u ulogu žeteoca, u ulogu vladara nad životom. Bog na kraju krajeva i od onog „najokrjelog kukolja“ može učiniti najljepšu pšenicu, može učiniti da i onaj najkrući kukolj, donese obilne i zdrave plodove, jer On je Bog koji može sve, pa i najgrešnija srca snagom svoje ljubavi da privučei k sebi i oslobodi ih od svakog robovanja grijehu.

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit