Adventisti Čikago

Bog sa nama!

Bog sa nama

U jeku prazničnog raspoloženja, pred sam Božić, 23. decembra, održana je premijera filma “Tišina” (“Silence”), reditelja Martina Skorsezea, bazirana na istoimenom romanu iz 1966, japanskog autora Šusakua Endoa. Knjiga se bavi portugalskim jezuitskim misionarima iz 17. veka, koji pokušavaju da utru put jevanđelju u Japanu, suočavajući se sa progonom japanskih šoguna koji su rešeni da u potpunosti zatru hrišćanski uticaj na ostrvu.

Dva jezuitska sveštenika, Rodrigez i Garpe, odlaze iz Portugala u Japan da bi pronašli sveštenika Fereiru kojem se izgubio svaki trag, i da bi služili progonjenoj “Kakure Kirišitan”, skrivenoj hrišćanskoj zajednici. Njihova vera je tokom boravka stavljena na probu kada su uhvaćeni i izvedeni pred velikog inkvizitora Inouea koji ih prisiljava da se odreknu vere ili da gledaju kako muče i ubijaju druge hrišćane.

U svojoj knjizi “Tišina i lepota”, objavljenoj početkom 2016, japansko-američki umetnik Makoto Fudžimura razmišlja o teološkom značenju “fumi-ja”, bronzanoj ploči sa likom Hrista na koju su japanski hrišćani trebalo da stanu nogom kao znakom odricanja od hrišćanske vere. Fudžimura, u toj izlizanom i glatkom liku Hrista na ploči fumi-ja, na koju podjednako staju svojim stopalom i njegovi neprijatelji i prijatelji, vidi možda i najverniji, najtrajniji Hristov lik, kao jedinstvenu pojavu u istoriji čovečanstva kada se On odriče svoje moći i sile.

Prateći novozavetnu misao, shvatamo da je nesreća fumi-ja takođe i pobeda, zato što se u njoj prikazuje karakteristična moć hrišćanstva: sila u slabosti. Isus se dobrovoljno odrekao svoje božanske moći, uzeo obličje sluge i ponizio sebe do smrti na krstu (Filibljanima 2:7.8). Krst je ludost mnogima, ali onima koji se spasavaju sila Božja (1.Korinćanima 1:18). “Jer kada sam slab, onda sam silan.” (2. Korinćanima 12:10).

U knjizi “Tišina”, sveštenik Rodrigez se, u više navrata, rve sa Božjom tišinom, ćutanjem u patnji Njegove dece i sledbenika. “Zašto si nas u potpunosti odbacio?  Čak je i selo izgrađeno za tebe; i da li si ga napustio kada je pretvoreno u pepeo? Čak I kada su ljudi izbačeni iz svojih domova, zar im nisi dao hrabrosti?  Zar ćeš samo ostati tih kao mrak koji me okružuje? Zašto? Barem mi kaži zašto. Mi nismo jaki ljudi poput Jova koji je bio pogođen gubom tokom kušanja. Naše trpljenje ima ograničenja. Zaustavi ovu patnju. Gospode, zašto ćutiš? Zašto uvek ćutiš…?” (“Silence”,103).

Šusaku Endo se bavi teškim pitanjima vere, mučeništva, i motiva hrišćanskog propovedanja. Na određeni način, knjiga opravdava Tertulijanovu misao da je “krv mučenika seme crkve”. Ne znam kako su ovu knjigu ili istoimeni film doživeli oni koji nisu hrišćani; da li kao ludost (bezumlje) ili kao svedočanstvo sile Božje; znam samo da Sveto pismo kaže u Mateju 16:25: “Jer ko hoće svoju dušu da sačuva, izgubiće je; a ako ko izgubi dušu svoju mene radi, naći će je.”

U mučeništvu hrišćana, u tihom podnošenju muka, nalazi se moć. Svedočanstvo koje pružaju oni koji podnose patnju za Hrista, je ogromno. Sam Hristos je umirući na krstu blagosiljao svoje neprijatelje i molio se Bogu da im oprosti greh neznanja.  Isaija je zapisao o Hristovim mukama u kojima je bio nem i tih, kao i o svrsi Njegovog stradanja (Isaija 53). Međutim, Isaija nam takođe daje uvid u to da verovati u Hrista, znači verovati u Emanuila, koje znači “Bog sa nama” (Isaija 7:14; 8:8-15). Bog sa nama! Ovo proročanstvo je ponovljeno prilikom Isusovog rođenja (Matej 1:21-23), da bi ukazalo na značaj i svrhu Isusovog utelovljenja.

Imam utisak, da mnogi koji sebe zovu hrišćanima, zaboravljaju ovu činjenicu, da je Hristos Bog sa nama! Jedan deo hrišćana se, još kako tako, pridržava “neke” vere u Boga, dok stvari idu kako treba jer se osećaju blagoslovenima. Međutim, kada naiđe nevolja bilo koje vrste, oni odbacuju Boga, psuju ga, negiraju njegovo postojanje, ili njegovu brigu i ljubav. Ali Isusovo ime Emanuilo, “Bog sa nama”, nedvosmisleno ukazuje da je On neprestano sa nama, u našim slabostima, u našim sumnjama, u našim patnjama! Mi ne čujemo ili osećamo uvek Boga u svom bolu ili patnji, ali to ne znači da On nije sa nama. Sveštenik Rodrigez je to izrazio ovim rečima: “Hristos je ovde. Ja samo ne mogu da ga čujem.” Dok posmatra hrišćanske mučenike kako umiru, on veruje da Bog čuje njihove molitve, ali se pita da li čuje njihove krike?

Pitanje patnje je oduvek bilo najteže i u filozofiji i u teologiji. Knjiga “Tišina” se ne trudi da da odgovor na njega, ali se kroz suptilna razmišljanja i dijaloge da naslutiti odgovor koji nije direktan, ali je utešan – Bog je sa nama! Isus je obećao “neću vas ostaviti same… sirotne… doći ću k vama”; to je uverenje koje samo utvrđuje da je Bog sa nama. Pesnik Kristian Viman je zapisao: “Ja sam hrišćanin zbog onog trenutka na krstu kada je Isus ispijajući gusti talog ljudske gorčine uzviknuo: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’…Osetio ljudsku bedu u njenoj krajnjem stepenu; stvar je u tome da je Bog sa nama, ne izvan nas, ili iznad nas, nego sa nama, u patnji.” (Christian Wiman, “My bright abyss”)

“Bog sa nama” bi trebalo da podseti hrišćane na Hristovo utelovljenje, na Isusovo rođenje, na Njegovo obećanje da će biti sa nama “do kraja sveta”, i da nas neće ostaviti sirotne; da slediti Njega ne znači ići putem sile, moći i uticaja, naprotiv.  Slediti Hrista, tj. biti hrišćanin, znači ići putem Isusovih patnji, samopožrtvovanja, ljubavi, putem tihog podnošenja. To je način kako, oni koji su slabi, posramljuju one koji su jaki (1. Korinćanima 1:27), “…jer od ove ljubavi niko veće nema” (Jovan 15:13). Mi ne bi trebalo da težimo ka patnjama i progonu, ali ako dođu na nas, setimo se da je sa nama Bog, i da je On prošao već kroz sve to, čak i ako ćuti, On je i dalje tu, pored nas.

Tekst: Propovednik Milenko Tanurdžić

Fotografija: Pixabay

VK
Facebook
LinkedIn
Telegram
Twitter
Pinterest
Pocket
Email
Reddit